family | Inia Herenčić

Eni imaš 3!

Eni,
uz tebe, pomičem granice, one unutar mene. Šire se i rastežu. Poput žvake ili rastopljenog sira. Uz tebe otkrivam svaki kutić gdje strpljenje čuči i onda ga pomilujem, kleknem pred tebe ili te čvrsto primim u zagrljaj i čekam. Čekam da mi pokažeš sve ono što ja ne vidim, sve ono što te proželo, a ja ne osjetim, sve ono što je ušlo u tebe, a ja ne čujem. Biti ću smirena i čekati, a ti ćeš mi pokazati. Sve.
Tvoje ruke grle moju tugu i tope je, pretvaraju je u lavu ljubavi, pročišćenu od svega, ostavljaju samo sreću koju mi daješ.

Na klackalici mojih zamisli, prevagne tvoja strana, ona nošena ogoljenim osjećajima. Snažnija je, snažnija si ti. Ili ja popuštam? Ali mislim da ne radim krivo, možda ponekad (zapravo, sigurno i više nego ponekad); ali slušam te.

Kada u travnju nasred Vodica izuješ cipelice i baciš svaku u svoju stranu, a vestica isto završi na podu, tu se poznajemo. I ja znam, ne vičem, glasno se smijem, jer smješna si ti. I tada me primiš za dlan i nas dvije prema buri kročimo. Čarape su ti crne i prljave, neki me i čudno gledaju, ali nema veze. Ti si sretna. Sretna djevojčica u čarapama.

Ti i Ian izgradile ste vaš svijet. Svijet u kojem živite u špilji, svijet u kojem brodom putujete do Japana, svijet u kojem vile nose haljinice od listića hrasta. Svijet u kojem grane su grba deve, a iz štapova izlazi gorivo za snagu. Svijet u kojem špageti postaju zmijice, a zebra na cesti strašni krokodil. Ne želiš zaspati dok je ona budna, a kada Ian u sobi sjedi za stolom i crta, ti ju tražiš po kući. Povezane ste nevidljivim konopcima razumijevanja i sestrinstva koje svakim danom gradite. Voliš je i gnjaviti nekada, više ti nju, nego ona tebe. Kada ona želi leptira na licu, ti tražiš lava ili krokodila. Kada ona pleše kao vila, ti na podu radiš rock’n’roll. Kada mene nema uz vas, ona je tvoja mama.

Prva se budiš, često pored nas u velikom krevetu ili se ja u zoru budim pored tebe, jer u noći sjedneš na krevet i zoveš me. Zoveš me dok ne dođem i stisnem se pored tebe, a ti me primiš za lakat. Da, to te još uvijek smiruje, držiš lakat, cuclaš usnicu i zaspiš. Voliš se maziti. Imaš senzor za moja stopala na podu, ujutro čim ih spustim, pokušam se išuljati iz kreveta, tvoje oči su širom otvorene. Onda čekaš, jer voliš kada ujutro igramo piška lonca i ‘jedne male bubamare’.

Sjedila si mirno na podu dok te tvoja ‘te’ šišala i ošišala. Nestale su plave frčkice, a dobili smo malu punkericu. Onda si i prvi put otišla frizeru, a da nije tvoja sestra. Voliš pospremati sa mnom, razvrstavati i reciklirati otpad s tatom i prati pod sa sekom. Bojiš se kada grmi, hoćeš da te nosim. Hoćeš i da te nosim kada te jako bole noge, jer puno si hodala. Hoćeš da te nosim.

U četiri godišnja doba što su iza nas, ohrabrila si se i legla u duboki snijeg i radila snježnog anđela, a svaki put do Sljemena ti zaspiš. Blejala si na koze u Sloveniji, spavala u šatoru, kupala se u Bohinju jer tebi voda mora i jezera nikada nije hladna. Letila si u avionu, skroz do Amerike. Jurila si ulicama Portlanda, brala mi cvjetiće po Mt. Hoodu, okupala u Oceanu, vikala u vjetar u Seattlu i sa sekom po skrivečki, u ponoć, vadila sendviće iz ruksaka. Kupala se u bazenu na 17 katu zgrade u Atlanti i vidjela kita. Bila si i u Mariboru, Beču, igrala skrivača po Grazu, hodala po pikavim stijenama na Malom Lošinju.

U jesen, naše svakodnevne šetnje Maksimirom, zamijenili su odlasci u vrtić. Naučila si voziti bicikl s pomoćnim kotačićima.

Voliš raditi zdrave sokiće, ljuti te kada mrkvu ne možeš prerezati, a ja ti nedam onaj oštar nož kakav ima seka. Vas dvije idete preko mostova, ona tebe nosi i čuva, ali i ti dižeš nju. Kao i što to radiš tati, kao što to radiš meni. Ti i tata imate i svoje tajne i vaše šetnje, one rano jutarnje, kada se digneš pa želiš odmah ići pa-pa. Nikada ti nije dosta šume, parka ili izleta. I onda vičeš, ljuto, onako kao tigar, ali više se ne bacaš na pod. I manje te ljute mrlje i flekice na majici. Naučila si reći ‘nema veze mama’, a nikada nije ni bilo drugačije. Nekada se presvlačimo i po 5 puta. Sve je usko i smeta ti. Tu je moje strpljenje dugački sir i razvlači se preko cijele sobe. I dalje od nje. Ali na kraju sve bude dobro. Ili spavaš golana ili na ‘eci peci pec’ izaberemo nešto i obučemo se. Nekada nosiš i gumene čizme kada je vani sunce, a kada pada kiša sandalice. Ili hodaš u zimskim rukavicama u svibnju. Jednom je puhao vjetar, nismo imali kapu, pa su rezervne gaćice glumile kapicu.

Ovaj vikend, bili smo na Mrežnici, vozili smo se u kanuu, veslala si. Nas dvije imale smo tajno druženje, vozile smo se u vlaku na more, prema planinama i vidjele smo svašta. Ali to je naša mala tajna, rekla si. Samo naša.

Za rođendan si zaželjela osjećaj, onaj osjećaj koji si imala kada si bosa ujurila u hladnu rijeku negdje u planinama Slovenije. Točno si znala što želiš, pokazala si mi fotografiju.

Pišem ti danas, na dan tvoga rođenja, kiša o prozore rominja, a ja mislim koliko volim kada se priviješ uz mene, moja velika mrvice. Želim ti putovanja u svakome danu, mir, a možda i malo dosade, nove svladane prepreke, valjanja u pijesku, puno pjesme i priča. Predstava pred spavanje, sladoleda što se cijedi niz bradu, zagrljaja onih čvrstih i naših tajni. Tajne o kojima nećemo nikome pričati.

Sretan ti rođendan Enuška!

Volem te,
mama I.

Komentiraj

Ljeto u planinama Slovenije

I ovo ljeto preskočili smo odlazak na more u srpnju i kolovozu i tražili hlad u planinama, a osvježenje u jezerima i rijekama.
Našli smo preko Home Exchange divnu kućicu visoko na brdu, na kraju puta, uz koze i pogled na dolinu koju čuvaju planine Slovenije.
Ljubno ob Savinji, Velenje, Snežna jama, Luče, Logorska Dolina, Velika Planina, Triglavski park i nama neizostavni Bohinj i piknik na Bledu.
Uz kampiranje i spavanje u šatoru i po kiši i po suncu.
Sada već tako daleka, ali uvijek blizu, naša planinska ljetna avantura:

Komentiraj

Ira i Alojzije

Moja prijateljica sa faksa zaljubila se u Krk, zaljubila se još davno i prije nego smo se nas dvije upoznale. Mislim da je možda čak negdje daleko u sebi znala da će je ta zaljubljenost u Otok jednoga dana odvesti k njemu. Na Krk. U njegov zagrljaj.
Drago mi je da sam kao gost dobila priliku i kroz objektiv prišuljati se iščekivanjima, napetosti, radosti, suzama, zagrljajima, poljupcima, osmjesima, dodirima i osluškivanjima to dvoje ljudi što su se toga dana kupali u ljubavi.

Komentiraj

Sretan rođendan Enici!

‘Ti, zračiš zrake kroz zrak.’

Gledam te dok spavaš i lijepo mi je dok vidim te. Ti nosiš stvarnost kojom ispunjavaš mene i dalje od nasmiješenih usana i dalje od naježene kože i dalje od nervoznih i ubrzanih misli.
Tu si pored mene sada i tvoj tihi dah ima moć provesti me kroz sjećanja i odvesti na putovanje od prvog do drugog rođendana.

Gledam te dok otkrivaš sebe uz čestice jutarnje prašine što se krijesnicama prave i jedre na još zlačanim zrakama lebdećeg sunca. Vidim te odvažnu kada se po prvi put samostalno oslanjaš na svoja stopala u hladnoj vodi Bohinja, a trup ti čvrsto i sigurno stremi prema planinama.
Vidim te dok tvoja bosa stopala prve korake stvaraju na tepihu od borovih iglica prosutih po Dugom otoku. Vidim te dok držim te u naručju sa jasnom mišlju ‘ovo nam je zadnje cickanje’. Vidim te u slobodi šume dok svoje tijelo prepuštaš otpalom jesenskom lišću.

Gledam te dok tvoje ruke jure seki u zagrljaj. Osjetim ljubav koju si dajete, vaš svijet koji svakim danom gradite i na koji rado putujete. Kada Ian čučne, ti čučneš, kada ona podigne koljeno i tvoje je podignuto, ali kada je ona tužna ti si pored nje i tvoje ruke je grle. Drugačije ste. Različite i onda kada činite iste pokrete i onda kada trčite za istim mjehurićem od sapunice.
Voliš male jutarnje rituale koje ti i tata imate. Voliš pljeskati u kazalištu, umivati se u cvijeću, zaspati baki u rukama dok se ljuljate, čitati priče sa tetom Jejom. Ti voliš dede. I voliš kada ti Tin trešnje bere, Jan na slatkač odvede, a Nou i Hanu tražiš po vrtiću. Voliš bananu, a Ian ne.

Vidim te u buri tvojih emocija i u njihovom smiraju. Vidim te kada ti je teško jer ne možeš se popesti na drvo tamo di je tvoja ‘Te’. Vidim te sputanu u svojoj nakani kada strogo kažem da tamo ne idemo, da promijeniš smjer. Vidim tvoju frčku dok se sklupčaš tati u zagrljaju.
Čuvam naša jutra gdje se iskrademo iz šatora i tražimo topla peciva negdje u planinama Austrije. Čuvam tihe noći dok smo stisnute u zagrljaju tik pred san.
Gledam tvoje srčeko na nosiću koje polako blijedi, vidim kako tvoja lijeva ruka preuzima prednost dok pišeš ili jedeš, a jagodice prstiju traže lakat. To te smiruje. Sada nosiljku zamijenjuje tvoj trk, pelene gaćice, jednu ranu na koljenu druga, a plač riječi.
Nosim te. I onda kada hoću i onda kada neću. Podižem te s poda Ikea-e, podižem te nasred skijaške staze i dubokog snijega, podižem te iz lokve i blata, kada su ti čarape mokre. Podižem te kad vrištiš jer vrištiš. Podižem te i nosim.

Tvoj drugi rođendan dočekali smo u Istri. Jurila si po Puli sa sekom, a dan provela u moru. Tebi voda nije bila hladna. Niti onda u travnju. Kada si se probudila pjevali smo, a ti si puhala sviječicu u torti od narančine kore. I bila si sretna.

Više nisi bebe E, sada si Enica, naša čuvarica ranog jutra, dašak struje koja nas nosi ka sunčevim zrakama. Naša ljetna djevojčica i vječna tragačica za morem. I vidim te kako granaš svoje korijenje koje se šulja i prijanja u sigurnost svoga postojanja. Ti razvijaš stabljiku unutar sebe koja radoznalo širi grane u svim smjerovima dok se novi pupoljci znatiželje na njima bude. I tako, gledam tvoje odrastanje.

mama.
27.05.2018.

Komentiraj

Godina u bočici

Zima. Proljeće, ljeto, jesen i ponovno je zima.
Vagon strahova uredno je spakiran, lokot ključićem zaključan i poslan neka plovi daleko od ovih nabujalih vena, daleko od ovih prstiju što stiskaju se u džepu, daleko od misli koje prebiru po sjećanjima, daleko od naboranog čela što škilji od sunca. Daleko. Dovoljno daleko da kada se ponovno vrati i posjeti me, reći ću mu ‘dobar dan’.
Bacila sam bijeli obli kamenčić na tako mirnu površinu vode koja kao da nije ni znala da uzburkati se može i on je odskočio. Odskočio je više puta, a svaki put bio je poseban, snažan, drugačiji, a takav je i meni uron u svako godišnje doba.

Kopčam i drugu pancu u skiju, ledeni vjetar poigrava se i traži put do moje kože. Otisnula sam se, ponovno jurim, sama, utrkujem se sa zimom, pokušavam otjerati misli i prepustiti se padini.
Pražnjenje. Ovoj godini dozvolila sam si prazniti se. Činila su to moja stopala prepuštena tečnom ritmu, činili su to moji bokovi centrirani na rubu kaosa, činile su to za mene moje ruke u dubokoj tišini. Dozvolila sam si biti vođena, prepuštena, odljepljena i sigurna.

Na pozornici stajala sam sa mikrofon u ruci, držala webinare i prezentacije i uspjela otjerala tu nesigurnost svojim znanjem i tako ostala samo ja koja plešem dok predajem i govorim ljudim o onome što volim. Daj da taj osjećaj ostane i kada me dan poljuja, učini malenom, okupanom u vagonima straha i nesigurnosti.
Zima nas je još pratila dok smo zabundani hodali Bečem i tražili tatu Jubija koji se izgubio, a sarma mu se ohladila. Zimske čizmice postale su premale, a blatnjavih lokvi sve manje.

Upuzali smo u proljeće. Šetnje šumom postale su duže, koljena prljava, džepovi slobodni od prstiju, a puni zaboravljenog cvijeća. Potraga za najlonkama, skupljanje travki, tucanje jaja i Uskrs u Istri. I možda nova obiteljska tradicija. Plešemo na Bukovici, a kupamo se u Mrežnici. Šišam im šiške. Slušamo bajke i izmišljamo priče. U svibnju smo na moru, vozimo se brodom, radim tortu u loncu i slavimo prvi rođendan od Eni.

Prestala sam tragati za nedostižnim objektima koji će postati novi fotografski projekt i smjestila nas u kadar. Drugi kadar je ponovno donio inspiraciju i razvio priču, onu koja je tu, onu tako blisku i intimnu. Napravila sam svoju prvu foto knjigu, uokvirila fotografije i objesili smo ih na zid Galerije SC. Jedna mala vesela družina imala je tako divnu skupnu izložbu. Tata mi je poklonio ananas, a National Geographic objavio je moju fotku.

Prestala sam potkošulje nositi, došlo je ljeto.
Hodamo bosi; ribamo stopala; gledam kako važno beru paradajz iz vrta i crveni sok cijedi se niz ruke, do laktova. Hranimo Elicu, a mislimo na Flekija. Otkrivamo nova mjesta u gradu; govorim ‘ne može’, a one ipak završe u fontani. Sretne su. Tjeramo komarce; tražimo hlad; vruče nam je. Pakiram sendviće, na autoputu smo i idemo prema planinama. Vičem ‘tri tjedna! Tri tjedna!’, zaustavlja nas policija, vozili smo prebrzo, a on nikada ne vozi brzo, svirao je R.E.M. Nema veze, tri tjedna je pred nama. Mijenjamo kućicu za život u Dolomitima. Nemamo plana. Improviziramo. Kupujemo šator. Struja nam ne treba, žicamo dekice, peremo suđe na travi, beremo borovnice, skrivamo se od vještice, bježimo od kiše, odustajemo od najviših vrhova, vozimo se u žićari. Pronalazimo prijatelje u drugim gradovima, valjamo se u pijesku, slušamo Ian kako govori nove riječi. Slušamo je kako priča. Četvrti put u pet dana razapinjemo šator. Noć je, a vani oluja. Kaže mi da stavim ruke u džepiće od šatora da nas vjetar ne odnese. Kupamo se sa lopočima, bježimo od riba u Bohinju, vozimo se na biciklima, gledamo konje, spavamo uz Bled i plešemo bosi u Ljubljani.
Ljeto je dugo, čekamo turiste da odu pa odlazimo na more. Trajekt za Dugi otok odlazi bez nas; on provodi svoj rođendan u Gaženici. Razapinjemo šator u mraku na borovim iglicama. Eni radi svoje prve korake. Korake u jesen.

Dok njih dvije svaki dan bivaju sve povezanije, njihovo odrastanje transformira mene i naš prostor. Jesen me uvijek ogoli, nabaci na valove preispitivanja, vrtloge akceleracije raspoloženja i kreativnosti. Gore sam, dolje sam. Tu sam.
Uspavali smo cure, sjela sam za stol i pisala prijavu dok svi spavaju. Potrudila sam se za nešto što me povuklo, motiviralo i gdje sam se mogla zamisliti. Zvala sam ljude koje nikada prije nisam vidjela, molila ih za pomoć i oni su pomogli. Oni koji nisu mogli pomoći molili su druge da pomognu meni. I pomogli su.
Skupljamo lišće za krunu Jeseni, radim male kućne predstave, a Ian slavi četvrti rođendan.
Jesen je donijela srijedu koja me nekada odvela na koncert, nekada na izložbu ali svaki put dovela me doma spremnu za punjenje.

Petak je dan bez vrtića za I., a dan za naše male ženske avanture. Moja sestra koja je 12 godina mlađa od mene, slavila je 20-ti rođendan. Mama, tata, Lin, Tin, Jan, Lea, drugi baka i deda svi su bili tu. Ponekad smo se pronašli u brizi i tuzi, ponekad u gladi, ponekad u samoći, ali uvijek sa radošću u zagrljaju.
Sjedila sam i gledala svijet. Slušala. Dijelila ista znanja o malenim nama. A prazna dječja sjedalica glasno je udarala o bicikl na svaki renzol dok sam se kroz noć vraćala doma. Hvala prijatelju za sve u ovoj godini. Za svaki dolazak, za svaki odlazak, za svako penjanje i za svako stajanje na mjestu.
Stranci su mi dopustili da budem prisutna u onim trenutcima gdje ljubav biva opipljiva. Gledala sam kroz objektiv kada bebu zagrli tata, a mama smješak čuva; fotografirala sam dok glazba svira, a oni plešu svoj ples ljubavi.

Nas dvoje imali smo svoje četvrtke koje je ponekad zamijenio petak. Taj jedan dan u tjednu, ta jedna večer bila je samo za nas. Odlazak u grad, na pivu ili čašu vina, plivanje na bazenu, besplatnu pizzu jer ja pronađem zalutali komad nečega, kino, kazalište (u kojem bi on obično spavao), ili samo duge šetnje i razgovori. Bili smo i klinci dok je na stejđu svirala Crvena Jabuka; ležali na travi i gledali ovce; šetali smo Marčom; ležali na lišću i otkrili Garić grad. A 20tog listopada dogodio se Sigur Ros dan.

Vikendima smo svi nekada u kazalištu, trčimo Samoborom, jedemo grah na Sljemenu ili se brčkamo u bazenu. Gledamo Ian kako uči voziti bicikl, Eni kako uči skakati, njih dvije kako se drže za ruke, kako se oponašaju, kako plaču i čupaju se, kako su utjeha jedna drugoj, kako se vole.
Dočekujemo zimu prateći Dunav dok opet šećemo Bečem, ovaj put bez sarme. Vozimo se na kotaču u Grazu i u potrazi smo za slajom u Ljubljani.

Zatekla sam se na onim tihim mjestima, gdje susrećem se sa malom crnom pisačom mašinom i tipkam, a ruka drži olovku i žustro juri po papiru dok perilica suđa se čuje. Spasila sam hranu od bacanja; policajcu rekla da imam 28 godina; bila sam teta fotoaparatica; čistila sam ribu i smrdili su mi prsti; bila sam naj mama od svih mama, ali i naj bljak mama od svih mama.

Dan je kraći, tražim drugu ljubičastu rukavicu već dva dana, opet nosim potkošulje, svira Bob Dylan i evo, ponovno je Zima. Pečemo pitu od jabuka, kiša pada, a mi se spremamo za skijanje. Vratili su nas sa granice sa Slovenijom jer nismo imali sve dokumente. Ian prvi put staje na skije. Držim je čvrsto ispod ruku i između nogu i nas dvije spuštamo se niz crveni spust broj 7, a ona veselo pjeva: ‘Ja ničega se ne bojim’.
Postavljamo stol za Božić, uvijek nedostaje koja vilica ili šalica, smijemo se, baš je ugodno i lijepo.
Na zadnji dan u 2017-toj otvaramo mineralnu u 20:00h i igramo se da je najfiniji šampanjac. Ćin ćinamo sa curama iz čašica za rakiju, ljutimo se na petarde, grlimo i govorimo Sretna Nova Godina!

Čuvam u bočici ona rijetka okupljanja i druženja sa prijateljicama, ona tiha promatranja grada dok spava, jutarnja maženja, valjanja po krevetu i skrivanja u špilje. Njegov zagrljaj kao odgovor na moj pogled. Čuvam toplinu njihovih malih tijela dok me noću svaka obgrli sa jedne strane i priviju se uz mene. Čuvam sigurnost u naše odrastenje i koračanje u novo godišnje doba…

Dobro jutro 2018ta!: )

Komentiraj

Bebe E slavi prvi

Bebe E,

ti si druga, ali s tobom je sve prvo. Prvu kišu slušale smo zajedno. Kapi su snažno udarale u lim dok smo stajale uz prozor. Ti, stisnuta uz mene, prvu večer nakon što si došla na svijet ovaj. Prepuštena ritmu samo si uronila dublje u zagrljaj. I godinu dana kasnije, tu pronalaziš svoj mir.

Zoru voliš. Ti se budiš prva, ponekad i prije tate. Voliš kada te češkam, a znaš se i sama giliti. Smiješ se dok spavaš. Ponekad tako da ti i ta tri donja zuba vidim. Spavaš sa guzom u zraku, seka kaže ko’ mali konjić. I ona te voli gledati dok sanjaš. A veseliš se tati svome kada ujutro proviri iza zida. Od kada si ti tu jutra su nam veselija, šetnje izazovnije, a večeri rasplesanije.

Cuclaš usnicu, kao teta Jeja. Imaš srčeko na nosiću. Ian se najviše smiješ. Voliš biti uz nju, šta god da ona radi, ti si tu. Ona voli tebe jako. Poznajte se vas dvije puno dublje i dulje nego mi mislimo. Čista, iskrena, nevina, snažna je ta ljubav. Od prvoga trena, kada rodila si se ti.

Nije prošlo jutro, a da se nisam probudila uz tebe. Spavaš s nama, jer mi je to lijepo, volim kada se stisnemo ali jednoga dana, staviti ću te u kinderbet, znaj. Rasteš, dugačka si i kada se legneš popreko i baciš noge na mene, fali mi sna.

Napunila si 2 mjeseca kada smo te u maramu zamotali i put Julijskih Alpa krenuli. Hod po planinama bio je ispunjeniji s tobom na prsima našim. Jednu noć si i u šatoru prespavala. Na posuđenoj prostirci od nekog dragog čovjeka nizozemca. Bilo je to u Sloveniji, kod Bohinjskog jezera, baš na tatin rođendan. Obukli smo na tebe sve što smo imali i ti si spavala. I sve je bilo u redu.
Napunila si 4 mjeseca kada si prvi put letila u avionu. Jedan je čak i otišao bez nas i onda smo te na aerodromu kupali u umivaoniku. Pet puta si letila. I sve je bilo u redu.
Dočekali smo i prvu zimu i Božić, i temperaturu, i noći kada svi spavaju, a mi smo budne.

Dva puta si pala s kreveta. Ali nije ti ništa. Sve je u redu.

Uz tebe i seku ponekad tražim malo tišine i urona u sebe. I dobijem trenutak, gdje se praznim. I tada se držim za ruke s tvojim tatom dok Pipsi sviraju; stavljam pancerice na skije i dopuštam adrenalinu da me prožme, otkrivam svoje tijelo uz Pet ritmova; pričam s prijateljicama o umjetnosti; veselim se dolasku prijatelja s kojim vrijeme staje dok stojimo na balkonu, a grad spava; gledam zalazak sunca iznad trake broj 15 dok plivam leđno; čistim ribu i smrde mi prsti.

I onda se punim i opet sam ja. Pružam ti sebe i dajem ono što tražiš.

Nekada sam kreativnija, smirenija, posvećenija, bolja; a nekada nervoznija, razdražljivija i ne uzimam te odmah u ruke i tiho poželim da dan što prije završi. Uz tebe usvajam nove vještine i trudim se, trudim se biti uvijek ona bolja, ona rasplesana, ona razigrana. Jer tvoj pogled to traži, a ti i seka imate moć pofarbati dan. I onda ga u četvero otplešemo dok mjesec se ne pojavi. I opet se sklupčamo jedna uz drugu.

Znaš puzati. U kuhinji si dok kuhamo ručak, u kupaoni kada veš slažemo.. pratiš me u stopu. Ali znaš se i sama zaigrati. Kakaš na tutu, jedeš sa žlicom, iako više hrane završi na podu i po tebi, nego u tvojim ustima. Bila si na košarkaškim tekmama, muzejima, bazenu, piknicima.. probala si kamenčiće, travu i grančice žvakati. Kosica ti je počela rasti i frčkati u male loknice, a noktiće ti svaka 3 dana moram rezati jer inače grebeš.
Već godinu dana uz tebe su divni ljudi i svatko od njih daje ti dio sebe i ti uživaš u tome. Obitelj je to.

Dan tvoga rođenja slavili smo na moru. Tvoja stopala dirala su morsko dno, a ti si se smijala.

Ti stvaraš pauze u danu, zaustavljaš vrijeme i kažeš da se prepustim trenutku. Pa stajem, prepuštam se i smijem se.
Sretan ti rođendan Enuška naša.

mama voli Eni.

27.05.2017.

Komentiraj

Božić naš

Božić naš.

1 komentar

Tri godine imaš ti

Ti čudna djevojčice nasmijanog duha, iskrenih očiju koje promatraju život i nožica što te na vršcima prstiju kroz ples unose u svijet, sretan ti 3. rođendan!

Ti si ona zbog koje izmišljam najljepše priče, ti si ta zbog koje zastajem i dižem pogled u nebo, slušam krošnje i čujem njihovu pjesmu. Kreiraš prostor svojom pojavom, farbaš ga i unosiš radost, ti naša šumska vilo. Ti si ta zbog koje pregaču volim staviti i tijesto pod prstima rastezati (osim kada u četvrtak u 1h ujutro tvoj tata i ja odlučimo kuhati).

O volim jutra sva, kada sneno dozivaš: ‘mama, mama tu do!’. Dan započinješ maženjem, čvrsto stisnuta uz sestru svoju. Bebe E jako voliš, maziš ju, u oči gledaš i promatraš. Voli čuti tvoj smijeh. Divna starija sestra si ti.

Svaki dan barem jednom otputuješ na more, upozoriš me da vještica tu živi i vlak voziš. Voliš na piknik ići, ruksak na leđima nositi. Naučila si romobil voziti i tortu raditi. Snalažljivi si ziheraš. Znaš se ljutiti i vikati i plakati. A proveli smo skupa i 7 teških dana u bolnici, ali držali smo se čvrsto za ruke i sve je bilo okej.

I dalje pričaš samo prva dva slova od svake riječi, a non stop pričaš i razumiješ sve. Krenula si kod logopeda. Ti si i dalje ‘ti’, a ne ‘ja’. U kazalište voliš ići i najviše gledati predstave gdje ima vuka. Nikada brzo ne smijemo voziti jer piše da tu ima jelena, a tata je spor ko’ puž.

Cvijetić mi uz osmijeh poklanjaš, cendraš, ljutiš se i na koljena bacaš kada ne shvatim da plašt želiš imati da brže juriš. Počela si u mojim cipelicama lupkati po kućici. Samo haljine i suknjice nosiš. Čak i preko pidžame navućeš baletnu suknjicu, a ako se ne vrti jedna dovoljno obučeš još dvije ili tri (za svaki slučaj). Dok hodamo gradom, a ti čuješ neku pjesmu, počneš plesati. Ošišali smo kosu, nekoliko puta. Nije ti baš milo prati ju. Voliš more i hodati bosa po pijesku. Tata ti čita priče dok mu ti u krilu sjediš i žicaš još, još, još samo jednu. I dalje se natežemo oko spavanja. Nekada zaspimo i prije tebe. Spavaš u svom krevetiću, a ponekad se tokom noći ušuljaš u naš.

Slikati voliš i već smo bili na nekoliko tvojih izložbi. Dobila si i prvi fotoaparat. Teta u vrtiću kaže da si samotnjak i umjetnička duša. Kravama u susret trčiš, prst u kiselo mlijeko močiš. Na izvoru se saginješ i umivaš lice. Vadiš mrkvicu iz vrta, brstiš paradajz, grabljaš zemljicu i sadiš kukuruz. Skupljaš žireve i grane. Imamo cijelu kolekciju doma, mogli bi splav napraviti.

Osjetiš nas, kada smo tužni, nervozni ili sretni. Nekada zaustavljaš vrijeme i sa obje ruke nas troje stisneš u čvrsti zagrljaj.

Ti si vau vau, ti si vuk, ti si vila, ti si bebe, ti kažeš: ‘ti možeš sve!’ i ti možeš sve!

Mama voli Ian.

1 komentar

Roditi

Noć prije proveli smo u kinu. Prije nego smo legli u krevet, sjedili smo jedno pored drugog u polumraku. Plakala sam. Malo suza i nestaje sav pritisak, um je miran i čist.

..gledam rano sunce iznad šume kako provlači svoje niti kroz odmaknute zavjese i pod sav svoj sjaj stavlja zadnji cvijet orhideje što se drži na suhoj grani. Svježina vode po cijelom tijelu; para iz pegle; miris veša kojeg peglam.

Intuicija sapuće da trenutak se šulja..

Rekla sam mu:’Možda bolje da danas ostaneš doma’.

To jesu trudovi.
I za čas nastaje strka. Oblači Ian, njen ruksak, moja torba, papiri, ključ jedan, drugi. Šta još trebamo?

Sparkirali smo se na dnu ulice, sunce je sjalo, a ispred nas uzdignulo se brdo i rasprostrilo svoj pločnik čekajući naše korake. Dlanovi su nam se čvrsto držali, koraci su bili spori iako su žudili za ubrzanjem. Brži hod nije bio moguć. Trud. Evo ga opet. I opet. Zastajemo. Hodamo. Blizu smo. Još samo stepenice. Opet ona žena što sjedi na podu i prosi. Izbjegavam kontakt očima. Vidjela sam ih već. Tmurne su i tužne. Ne mogu se sada susresti s njima. On me čvrsto drži. Pita me da li mogu. Mogu. Još malo pa smo tu.
Izbjegavamo lift. I njegovo čekanje. Trud. Trebamo se popesti samo do prvoga kata. Žedna sam.
Tu smo. Zvonim na vrata. Ovaj put na pravo mjesto. Trud. Nisam ugasila svjetlo. Pozvonila sam. Gledamo se. Vrata se otvaraju. Mlada sestra kaže izvolite, a ja joj odgovaram:’Dobar dan, mislim da sam došla roditi’. Kažu pričekajte. Trud. Čekamo. Trud. I vrata se otvaraju. Tu je ona, sestra Biba. Oh, moj anđeo čuvar. Bila je tu i onoga jutra kada Ian je došla. Ulazim unutra, sama. Uskoro će i on.
Kažu 9 cm.

Trud. Diši. Frrr. Trud. Bol. Pogled. Diši. Frrr. Trud. Mi. Zlatna nit. Samo diši. Frrr. Trud. Nit. I evo je! Ona je tu. Na meni. Njezino srce na mojem.

Boje. Vidim boje. Tijelo mi je prožeto intezivnim osjećajima sreće. Osmijeh se ne srami biti glasan. Gledamo se. Lebdim u trenutku. Tu sam. Tu je ona. Tu smo mi.

Noć je, ušuljala se tišina u hodnike. Oni koji čekaju doći će uskoro. Ponovno će čekati i rasuti svoje umove ostavljajući plastična sjedala prazna, bez ikakvog traga njihova bivanja. Neka nova patnja sjesti će.
Sada je tu samo jedan čovjek. On sjedi na ulazu u ovaj svijet. I nas dvoje što koračamo ka asfaltu nakon kiše.
U bijeloj, širokoj i označenoj pamučnoj spavačici osjećam se kao da pripadam nevidljivim energijama što ovdje noću obitavaju. Izlazimo van i udišem pogled na grad u noći. Ostajemo sami. Nas dvoje i balon emocija. Rodila sam.

Eni /Mei/
27.05.2016. 10:49h
3710kg 53cm

4 komentara

Iceland trip

naša priča o putovanju na Island · puno fotografija, manje slova · za bolji dojam, play: Sigur Ros

Svake godine planiramo jedno duže, neobično putovanje na mjesto gdje još nikada nismo bili. Island nam se ušuljao u maštanja i ispisao na listu zemalja koje bi voljeli vidjeti još davno.
Pustili smo ga. Doći će trenutak… jednoga dana.
I došao je! Javila nam se jedna mlada obitelj sa Islanda preko HomeExchange-a da bi oni baš voljeli provesti ljeto u Hrvatskoj i hoćemo li mi na Island. Hoćemo! Nikada neću zaboraviti kako su nam se oči osmjehivale i sve je bilo jasno još prije proljeća! Ove godine idemo na Island!

Karte nisu jeftine, a najbolja opcija koju smo mi našli bila je preko Berlina. Rani let iz Zagreba i 12 sati u Berlinu bila nam je dodatna bonus avantura. Plus, naš dragi prijatelj Ficho bio je odličan vodič!:)
Stigli smo pojesti, ležati na travi, bježati od kiše, spavati, uspavano dijete na rukama nositi, opet jesti, čaj od đumbira popiti, u vlaku se voziti, buvljak posjetiti, one ‘znamenitosti koje moraš vidjeti’- vidjeti, lijepo se podružiti, opet fino jesti i prema Islandu krenuti.

** Berlin**

Fichili, hvala ti! ************************************************************************************************************************************
Bio je to naš 8 zajednički let. Svaki ulazak u avion ispunjen je nadama da će dijete zaspati, ako ne odmah, onda malo kasnije. Naš željeni scenarij toga puta nije se ostvario. Ian je bila razigrana, znatiželjna, vesela ali i iscrpljena ne dajući nimalo naznaka da bi se mogla opustiti i zaspati. Na letu će uvijek biti beba, beba koje plaču, jako i neutješno, plačem kakav nama je strani. Najvažnije je ostati smiren, koliko god si umoran i željan sna najbolje rješenje je osmijehivati se situaciji koja te zatekne. Mi smo žmirili na smjene dok je Ian medi pokazivala oblake okupane suncem. Dijete osjeti energiju i nervozu, a nevidljivi pritisak koji roditelj dobiva od drugih putnika, neizbježan je. Zagrljaj. Jednostavan zagrljaj. Udah i izdah i već beba iza nas spava, Ian počinje davati znakove umora i oke joj se sklapaju, a mi smo spremni za izlazak iz aviona.

Došli smo na Island u 1h ujutro, na aerodromu nas je čekala omotnica sa ključem od auta, auto na parkingu, a u njemu ključ od našeg novog doma sljedećih 20 dana!

**** Reykjavik ****

Prvi hotel od 5 zvjezdica u gradu se upravo gradi tik uz kontroverznu muzičku dvoranu Harpa i čini se da grad sve više popušta pod navalom masovnog turizma. Broj turista se u zadnjih 5 godina povećao za duplo i sada se popeo na oko milijun godišnje.

Besplatni obilazak Reykjavika s vodičem svaki dan u 12 i u 14h. Sat i pola razgledavanja grada na ovaj način vrijedi više od svih Lonely planeta i turističkih priručnika. Mi isto išli. Dvaput.

Reykjavik je prepun kranova i dizalica, a parkovi i trgovi sve više ustupaju svoje mjesto spavaonicama za turiste.

· Piše: Zoran – Polovica svih stanovnika Islanda je u Reykjaviku. Većina njih se vidi s tornja crkve Hallggrimskirja, najviše točke u gradu. Grad je do nedavno vodio stand up komičar Jon Gnarr koji je nakon velike krize u 2008 iz zezancije pokrenuo svoju stranku, stekao ogromnu popularnost i kao potpuni anonimac i autsajder postao gradonačelnik. U kampanji je građanima obećao više smijeha, zabave i kreativnosti.
Island je najviše kids friendly destinacija u kojoj smo bili. Svaka pekara, kafić ili restoran na koje smo naišli imaju hranilicu za klince, dječji meni, prostor za igranje, a na aerodromu smo našli i dječja kolica za one koje spavaju na check in-u. Preporodili smo se. Naše dijete ne samo da spava po aerodromu, nego i na glavnim trgovima Reykjavika.
· Hrana na Islandu je skupa, kao i uostalom sve drugo. Zato je najbolje kupovati svježu hranu direktno s ulice. Reykjavik, ali i puno drugih mjesta, su puni malih kioska koji nude hot dog (nacionalni ponos), riblje juhe i svježu ribu s krumpirićima, a porcija je prihvatljivih desetak eura. Tu i tamo smo pronašli i koji fini i ne skupi restoran, naručili dječju porciju i dijelili na troje.
· Posljedice rata – u drugom svjetskom ratu su Island naselile britanske i američke trupe. Stari Islanđani nisu išli u rat, nego u ribe, pa su im vojnici za to vrijeme zaveli žene. Zauzvrat su dobili coca colu, hamburgere i hot dog. Danas su Islanđani najveći konzumenti coca cole u svijetu po stanovniku, a hot dog je nezaobilazna hrana na street food kioscima. Mi smo probali one punjene sa svim preljevima, a dijete nam je otkrilo kečap.
· Alkohol je na Islandu bio potpuno zabranjen od 1915. do 1990. jer se smatralo da potiče depresiju. Dan kada je legaliziran i kada su se svi ponapijali, slavi se svake godine kao Dan piva (01.03.). Danas su jako popularne male pivovare i domaća craft piva. Domaći alkohol se može nabaviti u samo jednom lancu trgovina i na duty free dućanu na aerodromu.
· Srednja škola na Islandu počinje tek sa navršenih 16 godina. Na praznicima su srednjoškolci uključeni u komunalne akcije uređenja javnih površina, i za to dobiju nešto novaca. Vidjeli smo to i u centru Hafnarjordura kraj Reykjavika, ali su “komunalci” bili previše zauzeti da nam ispričaju više o tome.
*******

· Vrijeme na Islandu jako promjenjivo, čas kiša, čas sunce, a najčešće sve to skupa pomješano. Ljeti, kada smo mi bili, je polarni dan i temperatura od 5 navečer do 15 po danu. Iako su prije par tjedana najavili kišno i oblačno ljeto, to se nasreću nije dogodilo.

· Na sat vremena vožnje od Reykjavika nalazi se eko selo Solheimer. Selo je nastalo kao obrazovni centar po načelima waldorfske škole, ali je s vremenom postalo centar održivosti i tu su danas plastenici za ekološki uzgoj povrća, uzgojena šuma, permakulturni vrt, trgovina lokalnim proizvodima. Selo je ujedno dom za oko 100 stalnih stanovnika i za nekoliko volontera koji iz čitavog svijeta dolaze ovdje za vrijeme praznika družiti se i pomoći u održavanju sela. Došli smo kada nikoga nije bilo u selo, osim igre volontera.

Malo remek djelo islandske gradnje su kućice napravljene od trave, zemlje i kamena. Nakon što su vikinzi pokosili šume, drvo je prestalo biti glavni građevni materijal, pa su ove kućice postale jako popularne i cijenjene. Dok danas svuda sve više jača trend gradnje od prirodnih materijala, u ovim kućama više nitko ne živi. Mi bi uživali.

· Svi na Islandu se griju energijom koja u obliku pare izbija iz zemlje. Višak te energije se koristi u staklenicima za proizvodnju povrća. Dok turisti uživaju u vrućim parama koje se toplovodnim cijevima odvode do gradova, neki se slade s rajčicama iz obližnjih staklenika.

· Uz auto i šator ili kamp prikolicu, može se proputovati cijeli otok i preživjeti noć za malo novaca. Svaka druga opcija, od guesthousa do hostela i hotela, je puno skuplja. Za okorjele kampere najbolje je uzeti kampirališnu kartu za mjesec dana. Mi smo koristili minimalističku formu kampiranja – šator i to nas je veselilo.

· Sve na otoku je vezano za ribe. Zbog njih su Islanđanke zgodne, a starci mladoliki. Sušene ribe se grickaju u svakoj prilici.

· Na sjeveru otoka se konji obilježe i ljeti puštaju da divljaju u planini. To im daje karakter i duh za preživljavanjem. Jedan dan u jeseni svi farmeri zajedno idu u brda po njih i to je ujedno i jedan od glavnih dana u godini za mnoge Islanđane. Nevezano ili vezano za ovo, na Islandu je popularna knjiga: Bring up your child the Islandic horse way.

· Bazeni s vrućom vodom na otvorenom su mjesta druženja i opuštanja, i svako mjesto ih ima. Uredni su i primamljivi, a dnevna karta košta kao i piva u gradu. Prije ulaska na bazen obavezno tuširanje. Bez gaćica. Muški i ženski, svaki u svojoj garderobi. Nama su bazeni bili za grijanje i pranje, a dijete nakon prvog kupanja više nije htjelo van.

· Veliki i duboki rascjep nastao zbog pomicanja tektonskih ploča dijeli zemlju geološki na sjeverno-američki i euroazijski dio i svake godine se širi za 2 cm. Ovo pomicanje tektonskih ploča u kombinaciji s vrućim izvorima je glavni uzrok svih vulkana na otoku. Da smo došli prije par godina, vjerojatno bi mogli preskočiti s jedne na drugu stranu, sada više ne.

· Prije naseljavanja je trećina površine otoka bila pod šumama, danas jedva da postoje. U zadnje vrijeme jača trend pošumljavanja po cijelom otoku da se spriječi propadanje zemlje i da se omogući opet seljacima da ju mogu obrađivati. Oni koji dobiju takvu zemlju, se obvezuju da će ju minimalno idućih deset godina obrađivati, a ne praviti spavališta za turiste. Vrijedi poslovica da ako se izgubiš u šumi, samo se trebaš uspraviti i naći ćeš svoj put.