#ianandeni | Inia Herenčić

Eni imaš 3!

Eni,
uz tebe, pomičem granice, one unutar mene. Šire se i rastežu. Poput žvake ili rastopljenog sira. Uz tebe otkrivam svaki kutić gdje strpljenje čuči i onda ga pomilujem, kleknem pred tebe ili te čvrsto primim u zagrljaj i čekam. Čekam da mi pokažeš sve ono što ja ne vidim, sve ono što te proželo, a ja ne osjetim, sve ono što je ušlo u tebe, a ja ne čujem. Biti ću smirena i čekati, a ti ćeš mi pokazati. Sve.
Tvoje ruke grle moju tugu i tope je, pretvaraju je u lavu ljubavi, pročišćenu od svega, ostavljaju samo sreću koju mi daješ.

Na klackalici mojih zamisli, prevagne tvoja strana, ona nošena ogoljenim osjećajima. Snažnija je, snažnija si ti. Ili ja popuštam? Ali mislim da ne radim krivo, možda ponekad (zapravo, sigurno i više nego ponekad); ali slušam te.

Kada u travnju nasred Vodica izuješ cipelice i baciš svaku u svoju stranu, a vestica isto završi na podu, tu se poznajemo. I ja znam, ne vičem, glasno se smijem, jer smješna si ti. I tada me primiš za dlan i nas dvije prema buri kročimo. Čarape su ti crne i prljave, neki me i čudno gledaju, ali nema veze. Ti si sretna. Sretna djevojčica u čarapama.

Ti i Ian izgradile ste vaš svijet. Svijet u kojem živite u špilji, svijet u kojem brodom putujete do Japana, svijet u kojem vile nose haljinice od listića hrasta. Svijet u kojem grane su grba deve, a iz štapova izlazi gorivo za snagu. Svijet u kojem špageti postaju zmijice, a zebra na cesti strašni krokodil. Ne želiš zaspati dok je ona budna, a kada Ian u sobi sjedi za stolom i crta, ti ju tražiš po kući. Povezane ste nevidljivim konopcima razumijevanja i sestrinstva koje svakim danom gradite. Voliš je i gnjaviti nekada, više ti nju, nego ona tebe. Kada ona želi leptira na licu, ti tražiš lava ili krokodila. Kada ona pleše kao vila, ti na podu radiš rock’n’roll. Kada mene nema uz vas, ona je tvoja mama.

Prva se budiš, često pored nas u velikom krevetu ili se ja u zoru budim pored tebe, jer u noći sjedneš na krevet i zoveš me. Zoveš me dok ne dođem i stisnem se pored tebe, a ti me primiš za lakat. Da, to te još uvijek smiruje, držiš lakat, cuclaš usnicu i zaspiš. Voliš se maziti. Imaš senzor za moja stopala na podu, ujutro čim ih spustim, pokušam se išuljati iz kreveta, tvoje oči su širom otvorene. Onda čekaš, jer voliš kada ujutro igramo piška lonca i ‘jedne male bubamare’.

Sjedila si mirno na podu dok te tvoja ‘te’ šišala i ošišala. Nestale su plave frčkice, a dobili smo malu punkericu. Onda si i prvi put otišla frizeru, a da nije tvoja sestra. Voliš pospremati sa mnom, razvrstavati i reciklirati otpad s tatom i prati pod sa sekom. Bojiš se kada grmi, hoćeš da te nosim. Hoćeš i da te nosim kada te jako bole noge, jer puno si hodala. Hoćeš da te nosim.

U četiri godišnja doba što su iza nas, ohrabrila si se i legla u duboki snijeg i radila snježnog anđela, a svaki put do Sljemena ti zaspiš. Blejala si na koze u Sloveniji, spavala u šatoru, kupala se u Bohinju jer tebi voda mora i jezera nikada nije hladna. Letila si u avionu, skroz do Amerike. Jurila si ulicama Portlanda, brala mi cvjetiće po Mt. Hoodu, okupala u Oceanu, vikala u vjetar u Seattlu i sa sekom po skrivečki, u ponoć, vadila sendviće iz ruksaka. Kupala se u bazenu na 17 katu zgrade u Atlanti i vidjela kita. Bila si i u Mariboru, Beču, igrala skrivača po Grazu, hodala po pikavim stijenama na Malom Lošinju.

U jesen, naše svakodnevne šetnje Maksimirom, zamijenili su odlasci u vrtić. Naučila si voziti bicikl s pomoćnim kotačićima.

Voliš raditi zdrave sokiće, ljuti te kada mrkvu ne možeš prerezati, a ja ti nedam onaj oštar nož kakav ima seka. Vas dvije idete preko mostova, ona tebe nosi i čuva, ali i ti dižeš nju. Kao i što to radiš tati, kao što to radiš meni. Ti i tata imate i svoje tajne i vaše šetnje, one rano jutarnje, kada se digneš pa želiš odmah ići pa-pa. Nikada ti nije dosta šume, parka ili izleta. I onda vičeš, ljuto, onako kao tigar, ali više se ne bacaš na pod. I manje te ljute mrlje i flekice na majici. Naučila si reći ‘nema veze mama’, a nikada nije ni bilo drugačije. Nekada se presvlačimo i po 5 puta. Sve je usko i smeta ti. Tu je moje strpljenje dugački sir i razvlači se preko cijele sobe. I dalje od nje. Ali na kraju sve bude dobro. Ili spavaš golana ili na ‘eci peci pec’ izaberemo nešto i obučemo se. Nekada nosiš i gumene čizme kada je vani sunce, a kada pada kiša sandalice. Ili hodaš u zimskim rukavicama u svibnju. Jednom je puhao vjetar, nismo imali kapu, pa su rezervne gaćice glumile kapicu.

Ovaj vikend, bili smo na Mrežnici, vozili smo se u kanuu, veslala si. Nas dvije imale smo tajno druženje, vozile smo se u vlaku na more, prema planinama i vidjele smo svašta. Ali to je naša mala tajna, rekla si. Samo naša.

Za rođendan si zaželjela osjećaj, onaj osjećaj koji si imala kada si bosa ujurila u hladnu rijeku negdje u planinama Slovenije. Točno si znala što želiš, pokazala si mi fotografiju.

Pišem ti danas, na dan tvoga rođenja, kiša o prozore rominja, a ja mislim koliko volim kada se priviješ uz mene, moja velika mrvice. Želim ti putovanja u svakome danu, mir, a možda i malo dosade, nove svladane prepreke, valjanja u pijesku, puno pjesme i priča. Predstava pred spavanje, sladoleda što se cijedi niz bradu, zagrljaja onih čvrstih i naših tajni. Tajne o kojima nećemo nikome pričati.

Sretan ti rođendan Enuška!

Volem te,
mama I.

Komentiraj

Ian, za 5!

Ian,

ne poznajem nikoga kao ti.
Ti si te, ti si seka, ti si planinarka, slikarica, fotoaparatica, istraživačica, vila, a ponekad i mala mama.
Tebi je radost tu, uvijek u prolazu, uvijek opipljiva i nadohvat ruke.
Ti stvaraš iz svoje glave, a plešeš iz srca.

Dok hodaš cestama svijeta u crnim lakiranim cipelicama jedan broj prevelikima ti si na pozornici svojih snova. Ponekad si na balu, ponekad se umivaš u cvijeću što raste u betonskim žardonijerama i bori se za sunce koje skrivaju visoki neboderi. Dok je tijesno u gradu penješ se na zidić, vadiš špagu i stvaraš svoju sivu planinu koju krećeš osvojiti.

Ti si naš vodič i najveći učitelj svojoj Enici. Vas dvije povezane ste tihim nitima sestrinstva koje osjećate dok vam sitni pijesak more valjuška oko bosih stopala. Osjećate se pogledom i dodirom. Veza je snažna, a ljubav kao da opipati mogu. I kada E. tijeskoba prožima, ti si joj spas. Razumiješ njene neizrečene misli, svjetliš joj put i daš tu jednu kriškicu mandarine. Jednu večer, ošišala si joj i kosu, ‘da joj nije vruće’ rekla si. A kada te ljuti, ponekad plačeš ali svaka svađa završi sa ‘mir, mir, mir – nitko nije kriv’!. Za nju, uvijek si tu.
Ti vidiš dugu dok zaljevaš vrt; osjetiš tugu kod drugih i rado miluješ tanku, naboranu kožu svoje prabake; krevet pretvaraš u špilju za sebe i seku, a ponekad se obračaš Flekiju u zvjezdicama. Sa čeonom lampom skupljala si jaja od koka, a hranila ih salatom iz vrta, radila pite, pizze i cimet pužiće. Uz tetu Jeju tražila si pečenjake u polju, a kada kažeš anđelima da čuvaju našu obitelj, nabrojiš sve od reda. I bake i dede, i Nou i Hanu i Lina, Tina, Jana, Jeje i Eli.

Tata je tvoj princ, vas dvoje imate svoj nevidljivi plaš, utvrdu gdje stvarate i igrate se. Samo ti i on. Dok sjediš u malom čamcu na napuhavanje, a on te pusti nizvodno uz rijeku i onda hvata, pitaš ga da li je zaboravio da ti imaš samo 4 godine. Za rođendan si mu izradila lančić i napravila pravi piknik. Tata je još uvijek nekada spor, zna se izgubiti ili napraviti griz sa kuglicama, ali i takav, ipak bude ‘yes, yes griz’.
Pozivaš me da prislonim uho pored tvog na koru drveta i slušam što nam ima za reći. Ljuti te smeće na ulicama. Naučila si puno novih riječi reći ali i dalje idemo kod logopeda. Znaš nas iznenaditi sa svojim sjećanjima o kojima govoriš kao da su se dogodila jučer i pitaš me:’mama zar si zabravila?’. Kažeš da je nemoguće da ti dečko slomi srce, pa se pitam koliko još tajni čuvaš?

Tražiš me slikarsko platno i boje jer ideš crtati ‘iz svoje glave’. Uvijek si spremna za piknik, a u hodniku je tvoj spakirani ruksak za put. On čeka. Kao i ti, svako novo putovanje i pravu pustolovinu. Nekada prije spavanja pričaš Eni o Africi, Sjeverom i Južnom polu, Japanu, Parisu, zemlji vatre i leda ili ‘Ameriki’.
Bojiš se mraka i uvijek zaspiš uz svjetlo, ali kročila si uz tatu i mali fenjer u potpunom mraku ispod zemlje u Snežnoj jami. Svako jutro kada se probudiš, palac ti je zgužvan i slinav, a pramen kose rasčupan. Za tjestiće si uvijek raspoložena, mogu i za doručak. Voliš predstave i priče i haljine do poda. Kada vidiš prašinu da svjetli na suncu, kažeš da su to kućne vile. Čula sam te kako prijateljicama govoriš da nije važno tko je lijep, nego tko je dobar u srcu.

Već tradicionalno, po Istri skupljamo travke za farbati jaja za Uskrs. U Puli već znaš gdje ima dobar slatkač, a u Ivanić Gradu svadala si penjanje na skejt parku. Jahala si konja i zaspala tati na rukama pored svjetionika na Glavotoku. Slagala si šator i kampirala ispod mliječne staze, u Bledu si plivala pored labuda; a po Bohinju vozila se u kanuu. Tata nas je tražio po ulicama Ljubljane dok igrali smo skrivača.
Preletila si ocean i bila u Americi. Vratila si se u ‘lijepu našu Hrvatsku’ ispunjena pričama, doživljajima i uspomenama. Bila si u najvećoj knjižari na svijetu; u Portlandu sam te nosila na ramenima dok neki bend je svirao pop, a ti si fotografirala. Na obali Oregona tražila si i pronašla blago; u Seattlu si pokrenula misiju zvana ‘potraga za sladoledom’. U Atlanti smo nas tri sjeli u tramvaj i odvezle se na pravu gospel misu.
Kad nam je tata na putu ti kažeš da nije fer, da on ima najduže praznike, ali zato mi imamo tajna druženja. Kada ne znam što bih kuhala pa odemo van nešto pojesti pogledaš me sa komentarom:’mama meni je fino i ovo šta skuhaju u restoranu, ali finije mi je kad ti doma kuhaš’.
Planinama uvijek stremiš, a more te vuče. Kažeš da ti je more najdraže biće od svih bića i da bar kao tvoja prijateljica Korina možeš živjeti na moru. Primaš seku uvijek za ruku i vučeš u zagrljaj kada vidiš da te treba ili kada te bole noge, Eni je ta zbog koje ćeš se dići i potrčati dalje.
Još uvijek pusa i zagrljaj mogu otjerati sve probleme i bol. Zapamti to. I onda kada na stupu za mjerenje označimo onaj dio do kojeg sada ne možeš ni kada se protegneš na prste. Ostavljaš bez riječi riječima:’Jednog dana kada ti mama postaneš anđeo onda ćeš zvijezdicama pričati o nama’.
Hoću Ian.

Za rođendan si tražila role i čekaš da ti napišem novu priču. Pišem je. Ovo je tvoja priča, smučkana od sastojaka misli i osjećaja, od sreće i uspomena uz prstohvat emocija koje čuvam kao tajnu, nevidljivu, utkanu negdje duboko pod kožu, u srce, puštenu da raste, širi grane i uči me. Hvala ti. Hvala ti onda kada vičem i kada sve ono ružno u meni nađe put da izađe van, da ti se pokaže, a ti mi samo kroz suze uzvratiš sa: ‘ali ti si najbolja mama od Bleda do Bohinja pa Murtera i južnog pola, sunca i nazad’. Nisam. Ali hvala ti. Hvala ti što me razoružaš, pometeš ono ružno i prospeš u vjetar, dok čestice ljubavi poput osunčane prašine plivaju oko nas. Uvijek.

Sretan ti 5 rođendan Ian!

Komentiraj

Sretan rođendan Enici!

‘Ti, zračiš zrake kroz zrak.’

Gledam te dok spavaš i lijepo mi je dok vidim te. Ti nosiš stvarnost kojom ispunjavaš mene i dalje od nasmiješenih usana i dalje od naježene kože i dalje od nervoznih i ubrzanih misli.
Tu si pored mene sada i tvoj tihi dah ima moć provesti me kroz sjećanja i odvesti na putovanje od prvog do drugog rođendana.

Gledam te dok otkrivaš sebe uz čestice jutarnje prašine što se krijesnicama prave i jedre na još zlačanim zrakama lebdećeg sunca. Vidim te odvažnu kada se po prvi put samostalno oslanjaš na svoja stopala u hladnoj vodi Bohinja, a trup ti čvrsto i sigurno stremi prema planinama.
Vidim te dok tvoja bosa stopala prve korake stvaraju na tepihu od borovih iglica prosutih po Dugom otoku. Vidim te dok držim te u naručju sa jasnom mišlju ‘ovo nam je zadnje cickanje’. Vidim te u slobodi šume dok svoje tijelo prepuštaš otpalom jesenskom lišću.

Gledam te dok tvoje ruke jure seki u zagrljaj. Osjetim ljubav koju si dajete, vaš svijet koji svakim danom gradite i na koji rado putujete. Kada Ian čučne, ti čučneš, kada ona podigne koljeno i tvoje je podignuto, ali kada je ona tužna ti si pored nje i tvoje ruke je grle. Drugačije ste. Različite i onda kada činite iste pokrete i onda kada trčite za istim mjehurićem od sapunice.
Voliš male jutarnje rituale koje ti i tata imate. Voliš pljeskati u kazalištu, umivati se u cvijeću, zaspati baki u rukama dok se ljuljate, čitati priče sa tetom Jejom. Ti voliš dede. I voliš kada ti Tin trešnje bere, Jan na slatkač odvede, a Nou i Hanu tražiš po vrtiću. Voliš bananu, a Ian ne.

Vidim te u buri tvojih emocija i u njihovom smiraju. Vidim te kada ti je teško jer ne možeš se popesti na drvo tamo di je tvoja ‘Te’. Vidim te sputanu u svojoj nakani kada strogo kažem da tamo ne idemo, da promijeniš smjer. Vidim tvoju frčku dok se sklupčaš tati u zagrljaju.
Čuvam naša jutra gdje se iskrademo iz šatora i tražimo topla peciva negdje u planinama Austrije. Čuvam tihe noći dok smo stisnute u zagrljaju tik pred san.
Gledam tvoje srčeko na nosiću koje polako blijedi, vidim kako tvoja lijeva ruka preuzima prednost dok pišeš ili jedeš, a jagodice prstiju traže lakat. To te smiruje. Sada nosiljku zamijenjuje tvoj trk, pelene gaćice, jednu ranu na koljenu druga, a plač riječi.
Nosim te. I onda kada hoću i onda kada neću. Podižem te s poda Ikea-e, podižem te nasred skijaške staze i dubokog snijega, podižem te iz lokve i blata, kada su ti čarape mokre. Podižem te kad vrištiš jer vrištiš. Podižem te i nosim.

Tvoj drugi rođendan dočekali smo u Istri. Jurila si po Puli sa sekom, a dan provela u moru. Tebi voda nije bila hladna. Niti onda u travnju. Kada si se probudila pjevali smo, a ti si puhala sviječicu u torti od narančine kore. I bila si sretna.

Više nisi bebe E, sada si Enica, naša čuvarica ranog jutra, dašak struje koja nas nosi ka sunčevim zrakama. Naša ljetna djevojčica i vječna tragačica za morem. I vidim te kako granaš svoje korijenje koje se šulja i prijanja u sigurnost svoga postojanja. Ti razvijaš stabljiku unutar sebe koja radoznalo širi grane u svim smjerovima dok se novi pupoljci znatiželje na njima bude. I tako, gledam tvoje odrastanje.