Inia Herenčić

photography

Posts tagged ‘nova godina’

Zima. Proljeće, ljeto, jesen i ponovno je zima.
Vagon strahova uredno je spakiran, lokot ključićem zaključan i poslan neka plovi daleko od ovih nabujalih vena, daleko od ovih prstiju što stiskaju se u džepu, daleko od misli koje prebiru po sjećanjima, daleko od naboranog čela što škilji od sunca. Daleko. Dovoljno daleko da kada se ponovno vrati i posjeti me, reći ću mu ‘dobar dan’.
Bacila sam bijeli obli kamenčić na tako mirnu površinu vode koja kao da nije ni znala da uzburkati se može i on je odskočio. Odskočio je više puta, a svaki put bio je poseban, snažan, drugačiji, a takav je i meni uron u svako godišnje doba.

Kopčam i drugu pancu u skiju, ledeni vjetar poigrava se i traži put do moje kože. Otisnula sam se, ponovno jurim, sama, utrkujem se sa zimom, pokušavam otjerati misli i prepustiti se padini.
Pražnjenje. Ovoj godini dozvolila sam si prazniti se. Činila su to moja stopala prepuštena tečnom ritmu, činili su to moji bokovi centrirani na rubu kaosa, činile su to za mene moje ruke u dubokoj tišini. Dozvolila sam si biti vođena, prepuštena, odljepljena i sigurna.

Na pozornici stajala sam sa mikrofon u ruci, držala webinare i prezentacije i uspjela otjerala tu nesigurnost svojim znanjem i tako ostala samo ja koja plešem dok predajem i govorim ljudim o onome što volim. Daj da taj osjećaj ostane i kada me dan poljuja, učini malenom, okupanom u vagonima straha i nesigurnosti.
Zima nas je još pratila dok smo zabundani hodali Bečem i tražili tatu Jubija koji se izgubio, a sarma mu se ohladila. Zimske čizmice postale su premale, a blatnjavih lokvi sve manje.

Upuzali smo u proljeće. Šetnje šumom postale su duže, koljena prljava, džepovi slobodni od prstiju, a puni zaboravljenog cvijeća. Potraga za najlonkama, skupljanje travki, tucanje jaja i Uskrs u Istri. I možda nova obiteljska tradicija. Plešemo na Bukovici, a kupamo se u Mrežnici. Šišam im šiške. Slušamo bajke i izmišljamo priče. U svibnju smo na moru, vozimo se brodom, radim tortu u loncu i slavimo prvi rođendan od Eni.

Prestala sam tragati za nedostižnim objektima koji će postati novi fotografski projekt i smjestila nas u kadar. Drugi kadar je ponovno donio inspiraciju i razvio priču, onu koja je tu, onu tako blisku i intimnu. Napravila sam svoju prvu foto knjigu, uokvirila fotografije i objesili smo ih na zid Galerije SC. Jedna mala vesela družina imala je tako divnu skupnu izložbu. Tata mi je poklonio ananas, a National Geographic objavio je moju fotku.

Prestala sam potkošulje nositi, došlo je ljeto.
Hodamo bosi; ribamo stopala; gledam kako važno beru paradajz iz vrta i crveni sok cijedi se niz ruke, do laktova. Hranimo Elicu, a mislimo na Flekija. Otkrivamo nova mjesta u gradu; govorim ‘ne može’, a one ipak završe u fontani. Sretne su. Tjeramo komarce; tražimo hlad; vruče nam je. Pakiram sendviće, na autoputu smo i idemo prema planinama. Vičem ‘tri tjedna! Tri tjedna!’, zaustavlja nas policija, vozili smo prebrzo, a on nikada ne vozi brzo, svirao je R.E.M. Nema veze, tri tjedna je pred nama. Mijenjamo kućicu za život u Dolomitima. Nemamo plana. Improviziramo. Kupujemo šator. Struja nam ne treba, žicamo dekice, peremo suđe na travi, beremo borovnice, skrivamo se od vještice, bježimo od kiše, odustajemo od najviših vrhova, vozimo se u žićari. Pronalazimo prijatelje u drugim gradovima, valjamo se u pijesku, slušamo Ian kako govori nove riječi. Slušamo je kako priča. Četvrti put u pet dana razapinjemo šator. Noć je, a vani oluja. Kaže mi da stavim ruke u džepiće od šatora da nas vjetar ne odnese. Kupamo se sa lopočima, bježimo od riba u Bohinju, vozimo se na biciklima, gledamo konje, spavamo uz Bled i plešemo bosi u Ljubljani.
Ljeto je dugo, čekamo turiste da odu pa odlazimo na more. Trajekt za Dugi otok odlazi bez nas; on provodi svoj rođendan u Gaženici. Razapinjemo šator u mraku na borovim iglicama. Eni radi svoje prve korake. Korake u jesen.

Dok njih dvije svaki dan bivaju sve povezanije, njihovo odrastanje transformira mene i naš prostor. Jesen me uvijek ogoli, nabaci na valove preispitivanja, vrtloge akceleracije raspoloženja i kreativnosti. Gore sam, dolje sam. Tu sam.
Uspavali smo cure, sjela sam za stol i pisala prijavu dok svi spavaju. Potrudila sam se za nešto što me povuklo, motiviralo i gdje sam se mogla zamisliti. Zvala sam ljude koje nikada prije nisam vidjela, molila ih za pomoć i oni su pomogli. Oni koji nisu mogli pomoći molili su druge da pomognu meni. I pomogli su.
Skupljamo lišće za krunu Jeseni, radim male kućne predstave, a Ian slavi četvrti rođendan.
Jesen je donijela srijedu koja me nekada odvela na koncert, nekada na izložbu ali svaki put dovela me doma spremnu za punjenje.

Petak je dan bez vrtića za I., a dan za naše male ženske avanture. Moja sestra koja je 12 godina mlađa od mene, slavila je 20-ti rođendan. Mama, tata, Lin, Tin, Jan, Lea, drugi baka i deda svi su bili tu. Ponekad smo se pronašli u brizi i tuzi, ponekad u gladi, ponekad u samoći, ali uvijek sa radošću u zagrljaju.
Sjedila sam i gledala svijet. Slušala. Dijelila ista znanja o malenim nama. A prazna dječja sjedalica glasno je udarala o bicikl na svaki renzol dok sam se kroz noć vraćala doma. Hvala prijatelju za sve u ovoj godini. Za svaki dolazak, za svaki odlazak, za svako penjanje i za svako stajanje na mjestu.
Stranci su mi dopustili da budem prisutna u onim trenutcima gdje ljubav biva opipljiva. Gledala sam kroz objektiv kada bebu zagrli tata, a mama smješak čuva; fotografirala sam dok glazba svira, a oni plešu svoj ples ljubavi.

Nas dvoje imali smo svoje četvrtke koje je ponekad zamijenio petak. Taj jedan dan u tjednu, ta jedna večer bila je samo za nas. Odlazak u grad, na pivu ili čašu vina, plivanje na bazenu, besplatnu pizzu jer ja pronađem zalutali komad nečega, kino, kazalište (u kojem bi on obično spavao), ili samo duge šetnje i razgovori. Bili smo i klinci dok je na stejđu svirala Crvena Jabuka; ležali na travi i gledali ovce; šetali smo Marčom; ležali na lišću i otkrili Garić grad. A 20tog listopada dogodio se Sigur Ros dan.

Vikendima smo svi nekada u kazalištu, trčimo Samoborom, jedemo grah na Sljemenu ili se brčkamo u bazenu. Gledamo Ian kako uči voziti bicikl, Eni kako uči skakati, njih dvije kako se drže za ruke, kako se oponašaju, kako plaču i čupaju se, kako su utjeha jedna drugoj, kako se vole.
Dočekujemo zimu prateći Dunav dok opet šećemo Bečem, ovaj put bez sarme. Vozimo se na kotaču u Grazu i u potrazi smo za slajom u Ljubljani.

Zatekla sam se na onim tihim mjestima, gdje susrećem se sa malom crnom pisačom mašinom i tipkam, a ruka drži olovku i žustro juri po papiru dok perilica suđa se čuje. Spasila sam hranu od bacanja; policajcu rekla da imam 28 godina; bila sam teta fotoaparatica; čistila sam ribu i smrdili su mi prsti; bila sam naj mama od svih mama, ali i naj bljak mama od svih mama.

Dan je kraći, tražim drugu ljubičastu rukavicu već dva dana, opet nosim potkošulje, svira Bob Dylan i evo, ponovno je Zima. Pečemo pitu od jabuka, kiša pada, a mi se spremamo za skijanje. Vratili su nas sa granice sa Slovenijom jer nismo imali sve dokumente. Ian prvi put staje na skije. Držim je čvrsto ispod ruku i između nogu i nas dvije spuštamo se niz crveni spust broj 7, a ona veselo pjeva: ‘Ja ničega se ne bojim’.
Postavljamo stol za Božić, uvijek nedostaje koja vilica ili šalica, smijemo se, baš je ugodno i lijepo.
Na zadnji dan u 2017-toj otvaramo mineralnu u 20:00h i igramo se da je najfiniji šampanjac. Ćin ćinamo sa curama iz čašica za rakiju, ljutimo se na petarde, grlimo i govorimo Sretna Nova Godina!

Čuvam u bočici ona rijetka okupljanja i druženja sa prijateljicama, ona tiha promatranja grada dok spava, jutarnja maženja, valjanja po krevetu i skrivanja u špilje. Njegov zagrljaj kao odgovor na moj pogled. Čuvam toplinu njihovih malih tijela dok me noću svaka obgrli sa jedne strane i priviju se uz mene. Čuvam sigurnost u naše odrastenje i koračanje u novo godišnje doba…

































 





Dobro jutro 2018ta!: )

 

 

 

Komentiraj

Prepustili smo misli neka bezbrižno plutaju dok nam gola tijela u vrućoj vodi bivaju sve opuštenija, sve lakša, sve dalja. Dok se ponovno ne vratimo u njih, bliži nego ikada prije. Para će nestati. Koža će obgrliti um ponovno, sjediniti se s njime. Ogledalo će se odmagliti, kapljice svoj trag ostaviti, tijelo odjenuti, a mi zagrljeni zaspati.

Dah se čuje, stopala sama valove stvaraju, ruke izranjaju u suton. Plivam nošena osjećajima i trenutcima koje mi je podarila 2016-ta godina.

Let za drugu zemlju. U Danskoj smo, sami ovaj put. Nas dvoje i još jedno srce što raste u meni. Promrzli nožni prsti, hod po drugoj strani ulice, izuvam cipele i navlačim vunene čarape, dobro sam. Spavanje u istoj sobi, svatko na svom uskom krevetu, ali nikada intimniji. Prostor nam dopušta da istražujemo one daleke sanje.
Hladno je. Na biciklu se vozimo, prekrivenih lica, i svaki s jednom crvenom rukavicom na ruci. Koljena nam se dodiruju za malim stolom dok juhu jedemo. Utrubu nam grije.

Pružam ruku prema magli i čekam da me čvrsto primi za dlan i privuče bliže vrhu. U planinarskom domu na Bjelolasici smo. Spavamo na starim, prljavim, škripavim krevetima na kat. Ali tu smo, svi troje.

Čitam knjigu i pogled dižem čvrsto zatvorenih očiju prema suncu koje me grije dok svuda okolo je snijeg. Nikada tu knjigu nisam pročitala do kraja. Ali gledala sam planine kako izranjaju među oblacima i Zoku koji uči skijati, a ja sa velikim trbuhom šećem za Ian po dubokom snijegu.

Moj brat je opet postao tata, rodila se Hana.

Snijeg se otopio, priroda je počela umakati kist u boje i buditi ljude.
Kopamo i zemlju u tačke stavljamo. Male ruke su se složile i veliki vrt napravile.
Otišli smo na more. Plešemo nasred ulice. To je More prije mora i dolaska nje.

Bližio se trenutak, bila je spremna, jednog sunčanog jutra. Probudila me je prije svih. Rodila sam. Došla je na svijet ovaj naša bebe E. Predivno iskustvo, roditi. Roditi dijete proljeća sa crvenim srčekom na nosu.

A onda: naša mala obitelj ima četiri člana. Ponovno dojim, a noću slušam bosa stopala kako capkaju iz druge sobe do velikog kreveta. Ljubav, ljubav dvije sestre koje poznaju se puno duže nego mi mislimo. Drže se za ruke dok spavaju, skupa se smiju i zajedno plaču. Ponovno imamo fleke od bljuckanja po hlačama, vestama, podu.
Fotografije, fotografije trenutka: Ian bere paradajz, cijedi joj se niz prste, haljinica je flekava. Suncokret je narastao. Ležimo na trampolinu i gledamo oblake. Kopam po torbi u potrazi za bonbonom jer viče avionu da ga baci. Bacio ga je. Više ne idem na prenatal jogu, idem na jogu za mame i bebe. Opet smo na moru, u četvero. Vruće nam je pa bježimo u planine. Mi i Julijske Alpe. Prepuštamo se intuiciji, spontanosti i dopuštamo da osjećaji nas vode. Znamo što radimo, mislimo da znamo što radimo, ne znamo što radimo. Plešemo kroz život u ritmu naših udisaja. Ples nas vodi do novih iskustva i trenutaka dijeljenja sebe, jedno drugome, njima. Našoj djeci.
On nosi jednu, ja drugu, visoko prema vrhu, prije zalaska sunca, a obadvije spavaju. Gledamo krave na putu, repom muhe tjeraju. Pričam priču, treću za redom. O njima kako spašavaju svijet. O vještici i letećim konjima. Prste u hladnoj Soči kupamo. Mrak je pao, nemamo lampicu, jedna na sisi, druga na tuti, trava ispred nas i šator koji nikada nismo postavljali. Njemu je rođendan, 30-ti. Imamo pomoć. Ljudi su dragi. Spavamo na 12 malih podloška koje nam je konobar posudio, kako bi noć u šatoru bila udobnija. Grlimo se jer jutro je maglu otjeralo, vlagu sunce isparilo, cure su dobro, a nas samo malo leđa bole. Uron u hladno Bohinjsko jezero. Preskanje ograde i zamaljani prsti od malina i ribizla. Prevelika kabanica, gacanje po lokvama i mokre čarape.
Ponovno nismo planirali, predali smo se struji neka nas vodi, bili smo grančice koje rijeka nosi, rijeka s kojom putujemo, lutamo, zastajemo, jurimo, bivamo zarobljeni, bespomoćni, snažni, ojačani i zajedno nastavljamo dalje.

Nepoznati ljudi pustili su me u svoje domove i povjerili mi važne životne trenutke da ih za njih sačuvam kroz svoje oči. Zahvalna sam. Hodali smo šumom, za moj rođendan, a oni su pjevali: Odsjaj jutra, rosa blista, cvijet do cvijeta, list do lista, pčela sanja bijeli vijenac, dubok kao gorski zdenac.
Vozila sam se sama u noćnom tramvaju.

Prošlo je ljeto, došla je Jesen.
Moja sestra je upisala faks i otišla od kuće. S nekim ljudima sam se udaljila, a s nekima ponovno zbližila. Ponekad mi fale prijateljice koje nisu više tu. S nekima sam vodila razgovore za kojima nisam ni znala da žudim. Želim rasprave o svijetu, umjetnosti i životu. Za neke sam fino kuhala. Ali i dalje žicam mamin ručak, teglicu ajvara, pekmeza, cikle ili karton jaja. Nekada tražim samoću. A nekada viknem i kada ne treba. Više nigdje kapi kiše ne prolaze, imamo novi krov i krovne prozore. Naš mali autić, zamijenili smo većim. Četvrtak je ponovno postao naš dan za dejt.
Bebe E je postala Enići. Doma imamo naš mali teatar. Idemo kod logopeda. Pao je mrak, a mene su s njih dve zatvorili u Zoološkom vrtu. Prvi put sam rekla: ‘To je moja kćer.’
Bez Ian smo u Hamburgu. Idemo doma, a avion leti bez nas. Tuširamo bebu u umivaoniku na aerodromu. Letimo po treći put tu subotu, ali evo nas, opet nas je četvero u krevetu. Zole si je počeo kauč slagati. Nekada mi je to oke, a nekada ne. Ian puše treću svjećicu na torti. Tri godine imaš ti.

Listići su zemlju počeli prekrivati, zima došuljala se.
Voljela bih da dani ne jure pored mene, da njihovo odrastanje bude sporo, a mi prisutni u tom procesu.
Evo nas u Beču. Hodamo preko mosta, guram kolica s njih dvije, gledam u rijeku. I Dunavu je hladno. Nemam rukavice, vestu navlačim. Eh, da mi je ona jedna crvena. Došao je Bobo. Crtamo i rezuckamo. Plešemo.
Uspjeli smo obadvije uspavati do 20:00h. Nismo ih uspjeli uspavati do 23h. Gledali smo prvu predstavu u vrtiću. Ian ljulja Enušku, prvi put u svome životu. Opet smo prekasno zasadili pšenicu. Još imam dvije piramide veša za opeglati. Otplesala sam godinu uz Urbana. Imamo prvi zubić. Božić je došao i obitelj je tu. Svi. Lijepi božić naš. Čitam knjigu. Pročitati ću je do kraja.

Puno toga tihoga, tajanstvenog i nevinog događalo se u meni i izazivalo suze, smijeh i trnce po koži. I to ostavljam neka tamo sniva, pohranjeno, za neka buduća sjećanja i mreškanje bora oko očiju.
Voda se uzburkala na površini, pokrenula novi val. Započeo je ciklus novi i spremna sam za njega. Dobro došla 2017-ta!

_mg_9111

 

Komentiraj