Inia Herenčić

photography

Posts tagged ‘mi’

‘Ti, zračiš zrake kroz zrak.’

Gledam te dok spavaš i lijepo mi je dok vidim te. Ti nosiš stvarnost kojom ispunjavaš mene i dalje od nasmiješenih usana i dalje od naježene kože i dalje od nervoznih i ubrzanih misli.
Tu si pored mene sada i tvoj tihi dah ima moć provesti me kroz sjećanja i odvesti na putovanje od prvog do drugog rođendana.

Gledam te dok otkrivaš sebe uz čestice jutarnje prašine što se krijesnicama prave i jedre na još zlačanim zrakama lebdećeg sunca. Vidim te odvažnu kada se po prvi put samostalno oslanjaš na svoja stopala u hladnoj vodi Bohinja, a trup ti čvrsto i sigurno stremi prema planinama.
Vidim te dok tvoja bosa stopala prve korake stvaraju na tepihu od borovih iglica prosutih po Dugom otoku. Vidim te dok držim te u naručju sa jasnom mišlju ‘ovo nam je zadnje cickanje’. Vidim te u slobodi šume dok svoje tijelo prepuštaš otpalom jesenskom lišću.

Gledam te dok tvoje ruke jure seki u zagrljaj. Osjetim ljubav koju si dajete, vaš svijet koji svakim danom gradite i na koji rado putujete. Kada Ian čučne, ti čučneš, kada ona podigne koljeno i tvoje je podignuto, ali kada je ona tužna ti si pored nje i tvoje ruke je grle. Drugačije ste. Različite i onda kada činite iste pokrete i onda kada trčite za istim mjehurićem od sapunice.
Voliš male jutarnje rituale koje ti i tata imate. Voliš pljeskati u kazalištu, umivati se u cvijeću, zaspati baki u rukama dok se ljuljate, čitati priče sa tetom Jejom. Ti voliš dede. I voliš kada ti Tin trešnje bere, Jan na slatkač odvede, a Nou i Hanu tražiš po vrtiću. Voliš bananu, a Ian ne.

Vidim te u buri tvojih emocija i u njihovom smiraju. Vidim te kada ti je teško jer ne možeš se popesti na drvo tamo di je tvoja ‘Te’. Vidim te sputanu u svojoj nakani kada strogo kažem da tamo ne idemo, da promijeniš smjer. Vidim tvoju frčku dok se sklupčaš tati u zagrljaju.
Čuvam naša jutra gdje se iskrademo iz šatora i tražimo topla peciva negdje u planinama Austrije. Čuvam tihe noći dok smo stisnute u zagrljaju tik pred san.
Gledam tvoje srčeko na nosiću koje polako blijedi, vidim kako tvoja lijeva ruka preuzima prednost dok pišeš ili jedeš, a jagodice prstiju traže lakat. To te smiruje. Sada nosiljku zamijenjuje tvoj trk, pelene gaćice, jednu ranu na koljenu druga, a plač riječi.
Nosim te. I onda kada hoću i onda kada neću. Podižem te s poda Ikea-e, podižem te nasred skijaške staze i dubokog snijega, podižem te iz lokve i blata, kada su ti čarape mokre. Podižem te kad vrištiš jer vrištiš. Podižem te i nosim.

Tvoj drugi rođendan dočekali smo u Istri. Jurila si po Puli sa sekom, a dan provela u moru. Tebi voda nije bila hladna. Niti onda u travnju. Kada si se probudila pjevali smo, a ti si puhala sviječicu u torti od narančine kore. I bila si sretna.

Više nisi bebe E, sada si Enica, naša čuvarica ranog jutra, dašak struje koja nas nosi ka sunčevim zrakama. Naša ljetna djevojčica i vječna tragačica za morem. I vidim te kako granaš svoje korijenje koje se šulja i prijanja u sigurnost svoga postojanja. Ti razvijaš stabljiku unutar sebe koja radoznalo širi grane u svim smjerovima dok se novi pupoljci znatiželje na njima bude. I tako, gledam tvoje odrastanje.












































mama.
27.05.2018. 

Komentiraj

Zima. Proljeće, ljeto, jesen i ponovno je zima.
Vagon strahova uredno je spakiran, lokot ključićem zaključan i poslan neka plovi daleko od ovih nabujalih vena, daleko od ovih prstiju što stiskaju se u džepu, daleko od misli koje prebiru po sjećanjima, daleko od naboranog čela što škilji od sunca. Daleko. Dovoljno daleko da kada se ponovno vrati i posjeti me, reći ću mu ‘dobar dan’.
Bacila sam bijeli obli kamenčić na tako mirnu površinu vode koja kao da nije ni znala da uzburkati se može i on je odskočio. Odskočio je više puta, a svaki put bio je poseban, snažan, drugačiji, a takav je i meni uron u svako godišnje doba.

Kopčam i drugu pancu u skiju, ledeni vjetar poigrava se i traži put do moje kože. Otisnula sam se, ponovno jurim, sama, utrkujem se sa zimom, pokušavam otjerati misli i prepustiti se padini.
Pražnjenje. Ovoj godini dozvolila sam si prazniti se. Činila su to moja stopala prepuštena tečnom ritmu, činili su to moji bokovi centrirani na rubu kaosa, činile su to za mene moje ruke u dubokoj tišini. Dozvolila sam si biti vođena, prepuštena, odljepljena i sigurna.

Na pozornici stajala sam sa mikrofon u ruci, držala webinare i prezentacije i uspjela otjerala tu nesigurnost svojim znanjem i tako ostala samo ja koja plešem dok predajem i govorim ljudim o onome što volim. Daj da taj osjećaj ostane i kada me dan poljuja, učini malenom, okupanom u vagonima straha i nesigurnosti.
Zima nas je još pratila dok smo zabundani hodali Bečem i tražili tatu Jubija koji se izgubio, a sarma mu se ohladila. Zimske čizmice postale su premale, a blatnjavih lokvi sve manje.

Upuzali smo u proljeće. Šetnje šumom postale su duže, koljena prljava, džepovi slobodni od prstiju, a puni zaboravljenog cvijeća. Potraga za najlonkama, skupljanje travki, tucanje jaja i Uskrs u Istri. I možda nova obiteljska tradicija. Plešemo na Bukovici, a kupamo se u Mrežnici. Šišam im šiške. Slušamo bajke i izmišljamo priče. U svibnju smo na moru, vozimo se brodom, radim tortu u loncu i slavimo prvi rođendan od Eni.

Prestala sam tragati za nedostižnim objektima koji će postati novi fotografski projekt i smjestila nas u kadar. Drugi kadar je ponovno donio inspiraciju i razvio priču, onu koja je tu, onu tako blisku i intimnu. Napravila sam svoju prvu foto knjigu, uokvirila fotografije i objesili smo ih na zid Galerije SC. Jedna mala vesela družina imala je tako divnu skupnu izložbu. Tata mi je poklonio ananas, a National Geographic objavio je moju fotku.

Prestala sam potkošulje nositi, došlo je ljeto.
Hodamo bosi; ribamo stopala; gledam kako važno beru paradajz iz vrta i crveni sok cijedi se niz ruke, do laktova. Hranimo Elicu, a mislimo na Flekija. Otkrivamo nova mjesta u gradu; govorim ‘ne može’, a one ipak završe u fontani. Sretne su. Tjeramo komarce; tražimo hlad; vruče nam je. Pakiram sendviće, na autoputu smo i idemo prema planinama. Vičem ‘tri tjedna! Tri tjedna!’, zaustavlja nas policija, vozili smo prebrzo, a on nikada ne vozi brzo, svirao je R.E.M. Nema veze, tri tjedna je pred nama. Mijenjamo kućicu za život u Dolomitima. Nemamo plana. Improviziramo. Kupujemo šator. Struja nam ne treba, žicamo dekice, peremo suđe na travi, beremo borovnice, skrivamo se od vještice, bježimo od kiše, odustajemo od najviših vrhova, vozimo se u žićari. Pronalazimo prijatelje u drugim gradovima, valjamo se u pijesku, slušamo Ian kako govori nove riječi. Slušamo je kako priča. Četvrti put u pet dana razapinjemo šator. Noć je, a vani oluja. Kaže mi da stavim ruke u džepiće od šatora da nas vjetar ne odnese. Kupamo se sa lopočima, bježimo od riba u Bohinju, vozimo se na biciklima, gledamo konje, spavamo uz Bled i plešemo bosi u Ljubljani.
Ljeto je dugo, čekamo turiste da odu pa odlazimo na more. Trajekt za Dugi otok odlazi bez nas; on provodi svoj rođendan u Gaženici. Razapinjemo šator u mraku na borovim iglicama. Eni radi svoje prve korake. Korake u jesen.

Dok njih dvije svaki dan bivaju sve povezanije, njihovo odrastanje transformira mene i naš prostor. Jesen me uvijek ogoli, nabaci na valove preispitivanja, vrtloge akceleracije raspoloženja i kreativnosti. Gore sam, dolje sam. Tu sam.
Uspavali smo cure, sjela sam za stol i pisala prijavu dok svi spavaju. Potrudila sam se za nešto što me povuklo, motiviralo i gdje sam se mogla zamisliti. Zvala sam ljude koje nikada prije nisam vidjela, molila ih za pomoć i oni su pomogli. Oni koji nisu mogli pomoći molili su druge da pomognu meni. I pomogli su.
Skupljamo lišće za krunu Jeseni, radim male kućne predstave, a Ian slavi četvrti rođendan.
Jesen je donijela srijedu koja me nekada odvela na koncert, nekada na izložbu ali svaki put dovela me doma spremnu za punjenje.

Petak je dan bez vrtića za I., a dan za naše male ženske avanture. Moja sestra koja je 12 godina mlađa od mene, slavila je 20-ti rođendan. Mama, tata, Lin, Tin, Jan, Lea, drugi baka i deda svi su bili tu. Ponekad smo se pronašli u brizi i tuzi, ponekad u gladi, ponekad u samoći, ali uvijek sa radošću u zagrljaju.
Sjedila sam i gledala svijet. Slušala. Dijelila ista znanja o malenim nama. A prazna dječja sjedalica glasno je udarala o bicikl na svaki renzol dok sam se kroz noć vraćala doma. Hvala prijatelju za sve u ovoj godini. Za svaki dolazak, za svaki odlazak, za svako penjanje i za svako stajanje na mjestu.
Stranci su mi dopustili da budem prisutna u onim trenutcima gdje ljubav biva opipljiva. Gledala sam kroz objektiv kada bebu zagrli tata, a mama smješak čuva; fotografirala sam dok glazba svira, a oni plešu svoj ples ljubavi.

Nas dvoje imali smo svoje četvrtke koje je ponekad zamijenio petak. Taj jedan dan u tjednu, ta jedna večer bila je samo za nas. Odlazak u grad, na pivu ili čašu vina, plivanje na bazenu, besplatnu pizzu jer ja pronađem zalutali komad nečega, kino, kazalište (u kojem bi on obično spavao), ili samo duge šetnje i razgovori. Bili smo i klinci dok je na stejđu svirala Crvena Jabuka; ležali na travi i gledali ovce; šetali smo Marčom; ležali na lišću i otkrili Garić grad. A 20tog listopada dogodio se Sigur Ros dan.

Vikendima smo svi nekada u kazalištu, trčimo Samoborom, jedemo grah na Sljemenu ili se brčkamo u bazenu. Gledamo Ian kako uči voziti bicikl, Eni kako uči skakati, njih dvije kako se drže za ruke, kako se oponašaju, kako plaču i čupaju se, kako su utjeha jedna drugoj, kako se vole.
Dočekujemo zimu prateći Dunav dok opet šećemo Bečem, ovaj put bez sarme. Vozimo se na kotaču u Grazu i u potrazi smo za slajom u Ljubljani.

Zatekla sam se na onim tihim mjestima, gdje susrećem se sa malom crnom pisačom mašinom i tipkam, a ruka drži olovku i žustro juri po papiru dok perilica suđa se čuje. Spasila sam hranu od bacanja; policajcu rekla da imam 28 godina; bila sam teta fotoaparatica; čistila sam ribu i smrdili su mi prsti; bila sam naj mama od svih mama, ali i naj bljak mama od svih mama.

Dan je kraći, tražim drugu ljubičastu rukavicu već dva dana, opet nosim potkošulje, svira Bob Dylan i evo, ponovno je Zima. Pečemo pitu od jabuka, kiša pada, a mi se spremamo za skijanje. Vratili su nas sa granice sa Slovenijom jer nismo imali sve dokumente. Ian prvi put staje na skije. Držim je čvrsto ispod ruku i između nogu i nas dvije spuštamo se niz crveni spust broj 7, a ona veselo pjeva: ‘Ja ničega se ne bojim’.
Postavljamo stol za Božić, uvijek nedostaje koja vilica ili šalica, smijemo se, baš je ugodno i lijepo.
Na zadnji dan u 2017-toj otvaramo mineralnu u 20:00h i igramo se da je najfiniji šampanjac. Ćin ćinamo sa curama iz čašica za rakiju, ljutimo se na petarde, grlimo i govorimo Sretna Nova Godina!

Čuvam u bočici ona rijetka okupljanja i druženja sa prijateljicama, ona tiha promatranja grada dok spava, jutarnja maženja, valjanja po krevetu i skrivanja u špilje. Njegov zagrljaj kao odgovor na moj pogled. Čuvam toplinu njihovih malih tijela dok me noću svaka obgrli sa jedne strane i priviju se uz mene. Čuvam sigurnost u naše odrastenje i koračanje u novo godišnje doba…

































 





Dobro jutro 2018ta!: )

 

 

 

Komentiraj

Zoka kaže: ’20 dana Julijskih alpi. Sa 2 male punčke. Ustani se. Vidi prognozu. Izađi iz sobe. Provjeri smještaj. Nađi doručak. Jedi. Penji se. Stani. Pazi pogled. Motaj pelenu. Nađi igračku. Hodaj. Traži smještaj. Ponovi ovo zadnje. Nunaj. Traži bobu. Skuhaj mlijeko. Čaj. Ne, ipak mlijeko. Ručaj. Hodaj dalje. Opusti se. Uzmi pivo. Složi večeru. Nađi faking smještaj. Ne ta igračka. Tenkiraj. Veži se. Spremi kolica. Vozi dalje. Složi šator. Nasmiješi se za fotku! Uživaj! Dobrodošao u trainspoting!’

– nadodajem: Daj ciku, pričaj priču, pričaj još, još samo jednu. Di Hoptaj!? Di Ha? Daj cicku, presvuci. Presvuci sve. Mokre čarape, zbljucana majica, pokakani bodi, pokakano sve, spremi jednu, drugu, sve, daj cicku, okini fotku, nemoj razbit glavu! Tu živi vještica, gle lisica! Avion baci mi bombon! Vaau gle nebo. Di su bobice? Šaka malina, gle muu, mama, mama, hej mama!

_mg_8168

/naš novi dom, Pontebba, Italija/

_mg_8170

_mg_8175

_mg_8178

/piknik/

_mg_8187

_mg_8197

_mg_8212

_mg_8219

_mg_8227

_mg_8228

_mg_8229

_mg_8240

_mg_8243

_mg_8244

_mg_8252

_mg_8260

_mg_8265

_mg_8267

_mg_8271

_mg_8276

_mg_8279

_mg_8281

_mg_8284

_mg_8285

/ooo jes! nekome kava, nekome piva, a svima štrudla!/

_mg_8288

_mg_8302

/kraaaavice!/

_mg_8303

_mg_8311

_mg_8320

_mg_8325

_mg_8328

/Leti, leti!/

_mg_8333

/Mogla bi zaspati. Ma neće. Neće još. Spava./

_mg_8338

_mg_8341

/vuk/.

_mg_8351

_mg_8363

_mg_8379

_mg_8403

/pojeli smo pizzu, Enušku sam presvukla u autosjedalici, padala je kiša, pogled na moja tri K i sretna sam/

_mg_8416

/cezar salata/

_mg_8430

_mg_8446

_mg_8451

_mg_8457

_mg_8460

_mg_8466

/ma samo se malo zatreslo, neće ništa biti, sve je u redu./

_mg_8486

/Mi/

_mg_8501

_mg_8506

/sreća/.

_mg_8514

/Ajde idemo prema gore, stignemo prije zalaska. Valjda./

_mg_8568

/jutro./

_mg_8574

/’ti tu ži’ = ja tu živim, Ian/

_mg_8581

/krenuli smo za nas planinarski pothvat uz rijeku Soču. Hodali smo 15tak minuta, Ian je zaspala u nosiljci. Spustili smo se tik uz vodu, sjeli, skinuli cipele i maštali./

_mg_8597

/tu smo legli na livadu, Ian je trčala i pješčanik pronašla, razmišljali smo o snu i gdje ćemo danas leći. Tada još nismo znali, a 10tak minuta nakon ovog trenutka pljusak je počeo./

_mg_8629

_mg_8641

/pronašla izvor slapa, čučnula se, umočila dlanove i umila se. Nešto toliko jednostavno, nevino i predivno da baš mi se urezao taj trenutak./

_mg_8649

/tražimo vuka. Tu je negdje./

_mg_8650

/priče./

_mg_8668

_mg_8698

_mg_8797-2

_mg_8804

/rođendanski put ka Triglavu. I okret nazad./
Zole piše:’ * Podne je. Došli do kraja puta s autom. Trpamo se van. Ja, ona i dva otroka.
* Podne i 15. I dalje na istom mjestu. Jedna i dalje strpljivo cupka. Druga ukakala pelenu, drugu u 15 minuta. Neki slovenski par parkiro iza nas, spakiro se i kreno.
* Podne i 30. Na parkingu. Imamo nosiljke. Nemamo kapice za sunce. Vraćaj se po kapicu. Drugoj fali igračka. Vraćaj se po igračku. Krećemo. Ne. Druga hoće cicu. Dolaze i prolaze drugi penjači.
* Podne i 45. Imamo sve. I krenuli smo. Oni slovenci kaj su došli kad i mi se već vraćaju. Pomislih. Prolazimmo prvih 200m i stižemo do planinarskog doma.
Njam, njam. Jedna viče da je gladna. Stajemo. Naručujemo. Žgance za malu. Ričet za veliku. Za mene piva.
* U 2. Krećemo. Gledamo putokaz. 6 sati do vrha, 5 sati do manjeg vrha. Samo 4 sati do još manjeg vrha. Znojim se. Al evo. Ima nešto i za nas. 2 sata odavde. Dostižno, pomislim.
* 2 i 30. Evo nas do prve oznake. Piše da smo 10 minuta od doma. a hodamo već pola sata. Jedna se nosi, druga hoda. Kad se umori ide u nosiljku.
* 3. Umorila se. Obje se nose. Hvatamo dobar tempo. Leđa podržavaju. Um slobodan. Doline, planine, kravice, sve je bistro odjednom. Ma možemo tako i do vrha. Eno i oznake.
Piše još dva sata. Pa kako sada. Mamicu mu. Pisalo je dva sata prije pola sata. Hodamo dalje. Ljuti smo na oznake. I na slovence.
* 3 i30. Obje spavaju. Ona još može, on je već gotov. Brzi odmor. Guštanje u pogledu. I okret prema dolje.’

_mg_8810-2

_mg_8821

_mg_8836

/torta u ponoć./

_mg_8839

 

laku noć. Spavaj. Tek smo na pola puta.
Sutra krećemo u novu pustolovinu.

Komentiraj