Noć prije proveli smo u kinu. Prije nego smo legli u krevet, sjedili smo jedno pored drugog u polumraku. Plakala sam. Malo suza i nestaje sav pritisak, um je miran i čist. 

..gledam rano sunce iznad šume kako provlači svoje niti kroz odmaknute zavjese i pod sav svoj sjaj stavlja zadnji cvijet orhideje što se drži na suhoj grani. Svježina vode po cijelom tijelu; para iz pegle; miris veša kojeg peglam.

Intuicija sapuće da trenutak se šulja..

Rekla sam mu:’Možda bolje da danas ostaneš doma’.

To jesu trudovi.
I za čas nastaje strka. Oblači Ian, njen ruksak, moja torba, papiri, ključ jedan, drugi. Šta još trebamo?

Sparkirali smo se na dnu ulice, sunce je sjalo, a ispred nas uzdignulo se brdo i rasprostrilo svoj pločnik čekajući naše korake. Dlanovi su nam se čvrsto držali, koraci su bili spori iako su žudili za ubrzanjem. Brži hod nije bio moguć. Trud. Evo ga opet. I opet. Zastajemo. Hodamo. Blizu smo. Još samo stepenice. Opet ona žena što sjedi na podu i prosi. Izbjegavam kontakt očima. Vidjela sam ih već. Tmurne su i tužne. Ne mogu se sada susresti s njima. On me čvrsto drži. Pita me da li mogu. Mogu. Još malo pa smo tu.
Izbjegavamo lift. I njegovo čekanje. Trud. Trebamo se popesti samo do prvoga kata. Žedna sam.
Tu smo. Zvonim na vrata. Ovaj put na pravo mjesto. Trud. Nisam ugasila svjetlo. Pozvonila sam. Gledamo se. Vrata se otvaraju. Mlada sestra kaže izvolite, a ja joj odgovaram:’Dobar dan, mislim da sam došla roditi’. Kažu pričekajte. Trud. Čekamo. Trud. I vrata se otvaraju. Tu je ona, sestra Biba. Oh, moj anđeo čuvar. Bila je tu i onoga jutra kada Ian je došla. Ulazim unutra, sama. Uskoro će i on.
Kažu 9 cm.

Trud. Diši. Frrr. Trud. Bol. Pogled. Diši. Frrr. Trud. Mi. Zlatna nit. Samo diši. Frrr. Trud. Nit. I evo je! Ona je tu. Na meni. Njezino srce na mojem.

Boje. Vidim boje. Tijelo mi je prožeto intezivnim osjećajima sreće. Osmijeh se ne srami biti glasan. Gledamo se. Lebdim u trenutku. Tu sam. Tu je ona. Tu smo mi.

Noć je, ušuljala se tišina u hodnike. Oni koji čekaju doći će uskoro. Ponovno će čekati i rasuti svoje umove ostavljajući plastična sjedala prazna, bez ikakvog traga njihova bivanja. Neka nova patnja sjesti će. 
Sada je tu samo jedan čovjek. On sjedi na ulazu u ovaj svijet. I nas dvoje što koračamo ka asfaltu nakon kiše.
U bijeloj, širokoj i označenoj pamučnoj spavačici osjećam se kao da pripadam nevidljivim energijama što ovdje noću obitavaju. Izlazimo van i udišem pogled na grad u noći. Ostajemo sami. Nas dvoje i balon emocija. Rodila sam.

_MG_6585

_MG_6318

_MG_6324

_MG_6349

_MG_6366

_MG_6435

_MG_6491

_MG_6492

_MG_6501

_MG_6609

_MG_6670

_MG_6732

_MG_6758

_MG_6829

_MG_7023

_MG_7027

_MG_7091-2

Eni /Mei/
27.05.2016. 10:49h
3710kg 53cm