Inia Herenčić

photography

Posts tagged ‘obitelj’

I ovo ljeto preskočili smo odlazak na more u srpnju i kolovozu i tražili hlad u planinama, a osvježenje u jezerima i rijekama.
Našli smo preko Home Exchange divnu kućicu visoko na brdu, na kraju puta, uz koze i pogled na dolinu koju čuvaju planine Slovenije.
Ljubno ob Savinji, Velenje, Snežna jama, Luče, Logorska Dolina, Velika Planina, Triglavski park i nama neizostavni Bohinj i piknik na Bledu.
Uz kampiranje i spavanje u šatoru i po kiši i po suncu.
Sada već tako daleka, ali uvijek blizu, naša planinska ljetna avantura:



































































Komentiraj

‘Ti, zračiš zrake kroz zrak.’

Gledam te dok spavaš i lijepo mi je dok vidim te. Ti nosiš stvarnost kojom ispunjavaš mene i dalje od nasmiješenih usana i dalje od naježene kože i dalje od nervoznih i ubrzanih misli.
Tu si pored mene sada i tvoj tihi dah ima moć provesti me kroz sjećanja i odvesti na putovanje od prvog do drugog rođendana.

Gledam te dok otkrivaš sebe uz čestice jutarnje prašine što se krijesnicama prave i jedre na još zlačanim zrakama lebdećeg sunca. Vidim te odvažnu kada se po prvi put samostalno oslanjaš na svoja stopala u hladnoj vodi Bohinja, a trup ti čvrsto i sigurno stremi prema planinama.
Vidim te dok tvoja bosa stopala prve korake stvaraju na tepihu od borovih iglica prosutih po Dugom otoku. Vidim te dok držim te u naručju sa jasnom mišlju ‘ovo nam je zadnje cickanje’. Vidim te u slobodi šume dok svoje tijelo prepuštaš otpalom jesenskom lišću.

Gledam te dok tvoje ruke jure seki u zagrljaj. Osjetim ljubav koju si dajete, vaš svijet koji svakim danom gradite i na koji rado putujete. Kada Ian čučne, ti čučneš, kada ona podigne koljeno i tvoje je podignuto, ali kada je ona tužna ti si pored nje i tvoje ruke je grle. Drugačije ste. Različite i onda kada činite iste pokrete i onda kada trčite za istim mjehurićem od sapunice.
Voliš male jutarnje rituale koje ti i tata imate. Voliš pljeskati u kazalištu, umivati se u cvijeću, zaspati baki u rukama dok se ljuljate, čitati priče sa tetom Jejom. Ti voliš dede. I voliš kada ti Tin trešnje bere, Jan na slatkač odvede, a Nou i Hanu tražiš po vrtiću. Voliš bananu, a Ian ne.

Vidim te u buri tvojih emocija i u njihovom smiraju. Vidim te kada ti je teško jer ne možeš se popesti na drvo tamo di je tvoja ‘Te’. Vidim te sputanu u svojoj nakani kada strogo kažem da tamo ne idemo, da promijeniš smjer. Vidim tvoju frčku dok se sklupčaš tati u zagrljaju.
Čuvam naša jutra gdje se iskrademo iz šatora i tražimo topla peciva negdje u planinama Austrije. Čuvam tihe noći dok smo stisnute u zagrljaju tik pred san.
Gledam tvoje srčeko na nosiću koje polako blijedi, vidim kako tvoja lijeva ruka preuzima prednost dok pišeš ili jedeš, a jagodice prstiju traže lakat. To te smiruje. Sada nosiljku zamijenjuje tvoj trk, pelene gaćice, jednu ranu na koljenu druga, a plač riječi.
Nosim te. I onda kada hoću i onda kada neću. Podižem te s poda Ikea-e, podižem te nasred skijaške staze i dubokog snijega, podižem te iz lokve i blata, kada su ti čarape mokre. Podižem te kad vrištiš jer vrištiš. Podižem te i nosim.

Tvoj drugi rođendan dočekali smo u Istri. Jurila si po Puli sa sekom, a dan provela u moru. Tebi voda nije bila hladna. Niti onda u travnju. Kada si se probudila pjevali smo, a ti si puhala sviječicu u torti od narančine kore. I bila si sretna.

Više nisi bebe E, sada si Enica, naša čuvarica ranog jutra, dašak struje koja nas nosi ka sunčevim zrakama. Naša ljetna djevojčica i vječna tragačica za morem. I vidim te kako granaš svoje korijenje koje se šulja i prijanja u sigurnost svoga postojanja. Ti razvijaš stabljiku unutar sebe koja radoznalo širi grane u svim smjerovima dok se novi pupoljci znatiželje na njima bude. I tako, gledam tvoje odrastanje.












































mama.
27.05.2018. 

Komentiraj

Zima. Proljeće, ljeto, jesen i ponovno je zima.
Vagon strahova uredno je spakiran, lokot ključićem zaključan i poslan neka plovi daleko od ovih nabujalih vena, daleko od ovih prstiju što stiskaju se u džepu, daleko od misli koje prebiru po sjećanjima, daleko od naboranog čela što škilji od sunca. Daleko. Dovoljno daleko da kada se ponovno vrati i posjeti me, reći ću mu ‘dobar dan’.
Bacila sam bijeli obli kamenčić na tako mirnu površinu vode koja kao da nije ni znala da uzburkati se može i on je odskočio. Odskočio je više puta, a svaki put bio je poseban, snažan, drugačiji, a takav je i meni uron u svako godišnje doba.

Kopčam i drugu pancu u skiju, ledeni vjetar poigrava se i traži put do moje kože. Otisnula sam se, ponovno jurim, sama, utrkujem se sa zimom, pokušavam otjerati misli i prepustiti se padini.
Pražnjenje. Ovoj godini dozvolila sam si prazniti se. Činila su to moja stopala prepuštena tečnom ritmu, činili su to moji bokovi centrirani na rubu kaosa, činile su to za mene moje ruke u dubokoj tišini. Dozvolila sam si biti vođena, prepuštena, odljepljena i sigurna.

Na pozornici stajala sam sa mikrofon u ruci, držala webinare i prezentacije i uspjela otjerala tu nesigurnost svojim znanjem i tako ostala samo ja koja plešem dok predajem i govorim ljudim o onome što volim. Daj da taj osjećaj ostane i kada me dan poljuja, učini malenom, okupanom u vagonima straha i nesigurnosti.
Zima nas je još pratila dok smo zabundani hodali Bečem i tražili tatu Jubija koji se izgubio, a sarma mu se ohladila. Zimske čizmice postale su premale, a blatnjavih lokvi sve manje.

Upuzali smo u proljeće. Šetnje šumom postale su duže, koljena prljava, džepovi slobodni od prstiju, a puni zaboravljenog cvijeća. Potraga za najlonkama, skupljanje travki, tucanje jaja i Uskrs u Istri. I možda nova obiteljska tradicija. Plešemo na Bukovici, a kupamo se u Mrežnici. Šišam im šiške. Slušamo bajke i izmišljamo priče. U svibnju smo na moru, vozimo se brodom, radim tortu u loncu i slavimo prvi rođendan od Eni.

Prestala sam tragati za nedostižnim objektima koji će postati novi fotografski projekt i smjestila nas u kadar. Drugi kadar je ponovno donio inspiraciju i razvio priču, onu koja je tu, onu tako blisku i intimnu. Napravila sam svoju prvu foto knjigu, uokvirila fotografije i objesili smo ih na zid Galerije SC. Jedna mala vesela družina imala je tako divnu skupnu izložbu. Tata mi je poklonio ananas, a National Geographic objavio je moju fotku.

Prestala sam potkošulje nositi, došlo je ljeto.
Hodamo bosi; ribamo stopala; gledam kako važno beru paradajz iz vrta i crveni sok cijedi se niz ruke, do laktova. Hranimo Elicu, a mislimo na Flekija. Otkrivamo nova mjesta u gradu; govorim ‘ne može’, a one ipak završe u fontani. Sretne su. Tjeramo komarce; tražimo hlad; vruče nam je. Pakiram sendviće, na autoputu smo i idemo prema planinama. Vičem ‘tri tjedna! Tri tjedna!’, zaustavlja nas policija, vozili smo prebrzo, a on nikada ne vozi brzo, svirao je R.E.M. Nema veze, tri tjedna je pred nama. Mijenjamo kućicu za život u Dolomitima. Nemamo plana. Improviziramo. Kupujemo šator. Struja nam ne treba, žicamo dekice, peremo suđe na travi, beremo borovnice, skrivamo se od vještice, bježimo od kiše, odustajemo od najviših vrhova, vozimo se u žićari. Pronalazimo prijatelje u drugim gradovima, valjamo se u pijesku, slušamo Ian kako govori nove riječi. Slušamo je kako priča. Četvrti put u pet dana razapinjemo šator. Noć je, a vani oluja. Kaže mi da stavim ruke u džepiće od šatora da nas vjetar ne odnese. Kupamo se sa lopočima, bježimo od riba u Bohinju, vozimo se na biciklima, gledamo konje, spavamo uz Bled i plešemo bosi u Ljubljani.
Ljeto je dugo, čekamo turiste da odu pa odlazimo na more. Trajekt za Dugi otok odlazi bez nas; on provodi svoj rođendan u Gaženici. Razapinjemo šator u mraku na borovim iglicama. Eni radi svoje prve korake. Korake u jesen.

Dok njih dvije svaki dan bivaju sve povezanije, njihovo odrastanje transformira mene i naš prostor. Jesen me uvijek ogoli, nabaci na valove preispitivanja, vrtloge akceleracije raspoloženja i kreativnosti. Gore sam, dolje sam. Tu sam.
Uspavali smo cure, sjela sam za stol i pisala prijavu dok svi spavaju. Potrudila sam se za nešto što me povuklo, motiviralo i gdje sam se mogla zamisliti. Zvala sam ljude koje nikada prije nisam vidjela, molila ih za pomoć i oni su pomogli. Oni koji nisu mogli pomoći molili su druge da pomognu meni. I pomogli su.
Skupljamo lišće za krunu Jeseni, radim male kućne predstave, a Ian slavi četvrti rođendan.
Jesen je donijela srijedu koja me nekada odvela na koncert, nekada na izložbu ali svaki put dovela me doma spremnu za punjenje.

Petak je dan bez vrtića za I., a dan za naše male ženske avanture. Moja sestra koja je 12 godina mlađa od mene, slavila je 20-ti rođendan. Mama, tata, Lin, Tin, Jan, Lea, drugi baka i deda svi su bili tu. Ponekad smo se pronašli u brizi i tuzi, ponekad u gladi, ponekad u samoći, ali uvijek sa radošću u zagrljaju.
Sjedila sam i gledala svijet. Slušala. Dijelila ista znanja o malenim nama. A prazna dječja sjedalica glasno je udarala o bicikl na svaki renzol dok sam se kroz noć vraćala doma. Hvala prijatelju za sve u ovoj godini. Za svaki dolazak, za svaki odlazak, za svako penjanje i za svako stajanje na mjestu.
Stranci su mi dopustili da budem prisutna u onim trenutcima gdje ljubav biva opipljiva. Gledala sam kroz objektiv kada bebu zagrli tata, a mama smješak čuva; fotografirala sam dok glazba svira, a oni plešu svoj ples ljubavi.

Nas dvoje imali smo svoje četvrtke koje je ponekad zamijenio petak. Taj jedan dan u tjednu, ta jedna večer bila je samo za nas. Odlazak u grad, na pivu ili čašu vina, plivanje na bazenu, besplatnu pizzu jer ja pronađem zalutali komad nečega, kino, kazalište (u kojem bi on obično spavao), ili samo duge šetnje i razgovori. Bili smo i klinci dok je na stejđu svirala Crvena Jabuka; ležali na travi i gledali ovce; šetali smo Marčom; ležali na lišću i otkrili Garić grad. A 20tog listopada dogodio se Sigur Ros dan.

Vikendima smo svi nekada u kazalištu, trčimo Samoborom, jedemo grah na Sljemenu ili se brčkamo u bazenu. Gledamo Ian kako uči voziti bicikl, Eni kako uči skakati, njih dvije kako se drže za ruke, kako se oponašaju, kako plaču i čupaju se, kako su utjeha jedna drugoj, kako se vole.
Dočekujemo zimu prateći Dunav dok opet šećemo Bečem, ovaj put bez sarme. Vozimo se na kotaču u Grazu i u potrazi smo za slajom u Ljubljani.

Zatekla sam se na onim tihim mjestima, gdje susrećem se sa malom crnom pisačom mašinom i tipkam, a ruka drži olovku i žustro juri po papiru dok perilica suđa se čuje. Spasila sam hranu od bacanja; policajcu rekla da imam 28 godina; bila sam teta fotoaparatica; čistila sam ribu i smrdili su mi prsti; bila sam naj mama od svih mama, ali i naj bljak mama od svih mama.

Dan je kraći, tražim drugu ljubičastu rukavicu već dva dana, opet nosim potkošulje, svira Bob Dylan i evo, ponovno je Zima. Pečemo pitu od jabuka, kiša pada, a mi se spremamo za skijanje. Vratili su nas sa granice sa Slovenijom jer nismo imali sve dokumente. Ian prvi put staje na skije. Držim je čvrsto ispod ruku i između nogu i nas dvije spuštamo se niz crveni spust broj 7, a ona veselo pjeva: ‘Ja ničega se ne bojim’.
Postavljamo stol za Božić, uvijek nedostaje koja vilica ili šalica, smijemo se, baš je ugodno i lijepo.
Na zadnji dan u 2017-toj otvaramo mineralnu u 20:00h i igramo se da je najfiniji šampanjac. Ćin ćinamo sa curama iz čašica za rakiju, ljutimo se na petarde, grlimo i govorimo Sretna Nova Godina!

Čuvam u bočici ona rijetka okupljanja i druženja sa prijateljicama, ona tiha promatranja grada dok spava, jutarnja maženja, valjanja po krevetu i skrivanja u špilje. Njegov zagrljaj kao odgovor na moj pogled. Čuvam toplinu njihovih malih tijela dok me noću svaka obgrli sa jedne strane i priviju se uz mene. Čuvam sigurnost u naše odrastenje i koračanje u novo godišnje doba…

































 





Dobro jutro 2018ta!: )

 

 

 

Komentiraj

Ti čudna djevojčice nasmijanog duha, iskrenih očiju koje promatraju život i nožica što te na vršcima prstiju kroz ples unose u svijet, sretan ti 3. rođendan!

Ti si ona zbog koje izmišljam najljepše priče, ti si ta zbog koje zastajem i dižem pogled u nebo, slušam krošnje i čujem njihovu pjesmu. Kreiraš prostor svojom pojavom, farbaš ga i unosiš radost, ti naša šumska vilo. Ti si ta zbog koje pregaču volim staviti i tijesto pod prstima rastezati (osim kada u četvrtak u 1h ujutro tvoj tata i ja odlučimo kuhati).

O volim jutra sva, kada sneno dozivaš: ‘mama, mama tu do!’. Dan započinješ maženjem, čvrsto stisnuta uz sestru svoju. Bebe E jako voliš, maziš ju, u oči gledaš i promatraš. Voli čuti tvoj smijeh. Divna starija sestra si ti.

Svaki dan barem jednom otputuješ na more, upozoriš me da vještica tu živi i vlak voziš. Voliš na piknik ići, ruksak na leđima nositi. Naučila si romobil voziti i tortu raditi. Snalažljivi si ziheraš. Znaš se ljutiti i vikati i plakati. A proveli smo skupa i 7 teških dana u bolnici, ali držali smo se čvrsto za ruke i sve je bilo okej.

I dalje pričaš samo prva dva slova od svake riječi, a non stop pričaš i razumiješ sve. Krenula si kod logopeda. Ti si i dalje ‘ti’, a ne ‘ja’. U kazalište voliš ići i najviše gledati predstave gdje ima vuka. Nikada brzo ne smijemo voziti jer piše da tu ima jelena, a tata je spor ko’ puž.

Cvijetić mi uz osmijeh poklanjaš, cendraš, ljutiš se i na koljena bacaš kada ne shvatim da plašt želiš imati da brže juriš. Počela si u mojim cipelicama lupkati po kućici. Samo haljine i suknjice nosiš. Čak i preko pidžame navućeš baletnu suknjicu, a ako se ne vrti jedna dovoljno obučeš još dvije ili tri (za svaki slučaj). Dok hodamo gradom, a ti čuješ neku pjesmu, počneš plesati. Ošišali smo kosu, nekoliko puta. Nije ti baš milo prati ju. Voliš more i hodati bosa po pijesku. Tata ti čita priče dok mu ti u krilu sjediš i žicaš još, još, još samo jednu. I dalje se natežemo oko spavanja. Nekada zaspimo i prije tebe. Spavaš u svom krevetiću, a ponekad se tokom noći ušuljaš u naš.

Slikati voliš i već smo bili na nekoliko tvojih izložbi. Dobila si i prvi fotoaparat. Teta u vrtiću kaže da si samotnjak i umjetnička duša. Kravama u susret trčiš, prst u kiselo mlijeko močiš. Na izvoru se saginješ i umivaš lice. Vadiš mrkvicu iz vrta, brstiš paradajz, grabljaš zemljicu i sadiš kukuruz. Skupljaš žireve i grane. Imamo cijelu kolekciju doma, mogli bi splav napraviti.

Osjetiš nas, kada smo tužni, nervozni ili sretni. Nekada zaustavljaš vrijeme i sa obje ruke nas troje stisneš u čvrsti zagrljaj.

Ti si vau vau, ti si vuk, ti si vila, ti si bebe, ti kažeš: ‘ti možeš sve!’ i ti možeš sve!

Mama voli Ian.

_mg_4013

_mg_4532

_mg_4698

_mg_5992

_mg_5569

_mg_4851

_mg_5928

_mg_6675

_mg_6708

_mg_6817-copy

_mg_6948

_mg_7198

_mg_9518

_mg_9520

_mg_9531

_mg_1666

_mg_1668

_mg_1733

_mg_1754

_mg_6832

_mg_3870

_mg_3945

_mg_5686

_mg_8227

_mg_4036

image-3

image

_mg_8303

_mg_8430

_mg_8451

_mg_8638

_mg_8918

_mg_8961-2

_mg_9099

_mg_9210

_mg_9253

_mg_3995

_mg_5016

_mg_8857

_mg_9037

_mg_9079

_mg_9111

_mg_1909

fotografija

 

1 komentar

_MG_8775

Došli smo na more. Još dok plaže su usnule. Gole. Nitko ih nije pokrio šarenim ručnicima i napravio dugačak sag. Nema rezerviranih mjesta u hladu, sunca se još ne bojimo, suton je miran i okupan čarolijom. Ono mjesto uz more gdje jedemo ribice još ne radi. Niti ono drugo. Ne prodaju se palačinke uz plažu. Nitko ne glođe kukuruz ili liže prste od krafne. Trampolin ne radi. Molove su sada zauzeli intimni razgovori valova što udaraju o veliko kamenje koje je plima obojala. Klupe i njihovi rijetki gosti gledaju u more. Nema žamora. Ćuk se čuje glasnije.
Došli smo na more prije mora. Moja obitelj i ja.

_MG_8612

_MG_8755

 

_MG_8778

_MG_8791

_MG_8796

_MG_8628

_MG_1994

_MG_2000

_MG_2007


_MG_1518

 

_MG_1533

_MG_1543

_MG_1571

_MG_1590

_MG_1630

_MG_1641

_MG_1806

_MG_1846

_MG_1851

_MG_1857

_MG_1866

_MG_1878

_MG_1890

_MG_2036

_MG_2048

_MG_2078

_MG_2075

_MG_2086

Komentiraj