Inia Herenčić

photography

Posts tagged ‘mama’

Ti čudna djevojčice nasmijanog duha, iskrenih očiju koje promatraju život i nožica što te na vršcima prstiju kroz ples unose u svijet, sretan ti 3. rođendan!

Ti si ona zbog koje izmišljam najljepše priče, ti si ta zbog koje zastajem i dižem pogled u nebo, slušam krošnje i čujem njihovu pjesmu. Kreiraš prostor svojom pojavom, farbaš ga i unosiš radost, ti naša šumska vilo. Ti si ta zbog koje pregaču volim staviti i tijesto pod prstima rastezati (osim kada u četvrtak u 1h ujutro tvoj tata i ja odlučimo kuhati).

O volim jutra sva, kada sneno dozivaš: ‘mama, mama tu do!’. Dan započinješ maženjem, čvrsto stisnuta uz sestru svoju. Bebe E jako voliš, maziš ju, u oči gledaš i promatraš. Voli čuti tvoj smijeh. Divna starija sestra si ti.

Svaki dan barem jednom otputuješ na more, upozoriš me da vještica tu živi i vlak voziš. Voliš na piknik ići, ruksak na leđima nositi. Naučila si romobil voziti i tortu raditi. Snalažljivi si ziheraš. Znaš se ljutiti i vikati i plakati. A proveli smo skupa i 7 teških dana u bolnici, ali držali smo se čvrsto za ruke i sve je bilo okej.

I dalje pričaš samo prva dva slova od svake riječi, a non stop pričaš i razumiješ sve. Krenula si kod logopeda. Ti si i dalje ‘ti’, a ne ‘ja’. U kazalište voliš ići i najviše gledati predstave gdje ima vuka. Nikada brzo ne smijemo voziti jer piše da tu ima jelena, a tata je spor ko’ puž.

Cvijetić mi uz osmijeh poklanjaš, cendraš, ljutiš se i na koljena bacaš kada ne shvatim da plašt želiš imati da brže juriš. Počela si u mojim cipelicama lupkati po kućici. Samo haljine i suknjice nosiš. Čak i preko pidžame navućeš baletnu suknjicu, a ako se ne vrti jedna dovoljno obučeš još dvije ili tri (za svaki slučaj). Dok hodamo gradom, a ti čuješ neku pjesmu, počneš plesati. Ošišali smo kosu, nekoliko puta. Nije ti baš milo prati ju. Voliš more i hodati bosa po pijesku. Tata ti čita priče dok mu ti u krilu sjediš i žicaš još, još, još samo jednu. I dalje se natežemo oko spavanja. Nekada zaspimo i prije tebe. Spavaš u svom krevetiću, a ponekad se tokom noći ušuljaš u naš.

Slikati voliš i već smo bili na nekoliko tvojih izložbi. Dobila si i prvi fotoaparat. Teta u vrtiću kaže da si samotnjak i umjetnička duša. Kravama u susret trčiš, prst u kiselo mlijeko močiš. Na izvoru se saginješ i umivaš lice. Vadiš mrkvicu iz vrta, brstiš paradajz, grabljaš zemljicu i sadiš kukuruz. Skupljaš žireve i grane. Imamo cijelu kolekciju doma, mogli bi splav napraviti.

Osjetiš nas, kada smo tužni, nervozni ili sretni. Nekada zaustavljaš vrijeme i sa obje ruke nas troje stisneš u čvrsti zagrljaj.

Ti si vau vau, ti si vuk, ti si vila, ti si bebe, ti kažeš: ‘ti možeš sve!’ i ti možeš sve!

Mama voli Ian.

_mg_4013

_mg_4532

_mg_4698

_mg_5992

_mg_5569

_mg_4851

_mg_5928

_mg_6675

_mg_6708

_mg_6817-copy

_mg_6948

_mg_7198

_mg_9518

_mg_9520

_mg_9531

_mg_1666

_mg_1668

_mg_1733

_mg_1754

_mg_6832

_mg_3870

_mg_3945

_mg_5686

_mg_8227

_mg_4036

image-3

image

_mg_8303

_mg_8430

_mg_8451

_mg_8638

_mg_8918

_mg_8961-2

_mg_9099

_mg_9210

_mg_9253

_mg_3995

_mg_5016

_mg_8857

_mg_9037

_mg_9079

_mg_9111

_mg_1909

fotografija

 

1 komentar

Noć prije proveli smo u kinu. Prije nego smo legli u krevet, sjedili smo jedno pored drugog u polumraku. Plakala sam. Malo suza i nestaje sav pritisak, um je miran i čist. 

..gledam rano sunce iznad šume kako provlači svoje niti kroz odmaknute zavjese i pod sav svoj sjaj stavlja zadnji cvijet orhideje što se drži na suhoj grani. Svježina vode po cijelom tijelu; para iz pegle; miris veša kojeg peglam.

Intuicija sapuće da trenutak se šulja..

Rekla sam mu:’Možda bolje da danas ostaneš doma’.

To jesu trudovi.
I za čas nastaje strka. Oblači Ian, njen ruksak, moja torba, papiri, ključ jedan, drugi. Šta još trebamo?

Sparkirali smo se na dnu ulice, sunce je sjalo, a ispred nas uzdignulo se brdo i rasprostrilo svoj pločnik čekajući naše korake. Dlanovi su nam se čvrsto držali, koraci su bili spori iako su žudili za ubrzanjem. Brži hod nije bio moguć. Trud. Evo ga opet. I opet. Zastajemo. Hodamo. Blizu smo. Još samo stepenice. Opet ona žena što sjedi na podu i prosi. Izbjegavam kontakt očima. Vidjela sam ih već. Tmurne su i tužne. Ne mogu se sada susresti s njima. On me čvrsto drži. Pita me da li mogu. Mogu. Još malo pa smo tu.
Izbjegavamo lift. I njegovo čekanje. Trud. Trebamo se popesti samo do prvoga kata. Žedna sam.
Tu smo. Zvonim na vrata. Ovaj put na pravo mjesto. Trud. Nisam ugasila svjetlo. Pozvonila sam. Gledamo se. Vrata se otvaraju. Mlada sestra kaže izvolite, a ja joj odgovaram:’Dobar dan, mislim da sam došla roditi’. Kažu pričekajte. Trud. Čekamo. Trud. I vrata se otvaraju. Tu je ona, sestra Biba. Oh, moj anđeo čuvar. Bila je tu i onoga jutra kada Ian je došla. Ulazim unutra, sama. Uskoro će i on.
Kažu 9 cm.

Trud. Diši. Frrr. Trud. Bol. Pogled. Diši. Frrr. Trud. Mi. Zlatna nit. Samo diši. Frrr. Trud. Nit. I evo je! Ona je tu. Na meni. Njezino srce na mojem.

Boje. Vidim boje. Tijelo mi je prožeto intezivnim osjećajima sreće. Osmijeh se ne srami biti glasan. Gledamo se. Lebdim u trenutku. Tu sam. Tu je ona. Tu smo mi.

Noć je, ušuljala se tišina u hodnike. Oni koji čekaju doći će uskoro. Ponovno će čekati i rasuti svoje umove ostavljajući plastična sjedala prazna, bez ikakvog traga njihova bivanja. Neka nova patnja sjesti će. 
Sada je tu samo jedan čovjek. On sjedi na ulazu u ovaj svijet. I nas dvoje što koračamo ka asfaltu nakon kiše.
U bijeloj, širokoj i označenoj pamučnoj spavačici osjećam se kao da pripadam nevidljivim energijama što ovdje noću obitavaju. Izlazimo van i udišem pogled na grad u noći. Ostajemo sami. Nas dvoje i balon emocija. Rodila sam.

_MG_6585

_MG_6318

_MG_6324

_MG_6349

_MG_6366

_MG_6435

_MG_6491

_MG_6492

_MG_6501

_MG_6609

_MG_6670

_MG_6732

_MG_6758

_MG_6829

_MG_7023

_MG_7027

_MG_7091-2

Eni /Mei/
27.05.2016. 10:49h
3710kg 53cm

 

4 komentara

I ove godine došli smo na more prije mora. I dolaska nje, naše druge bebe.
Dok potiho raste znatiželja za onim što nas čeka… capkali smo bosim nožicama po pijesku, lizali prste od sladoleda, hvatali zrake sunca što se utapaju u moru i slušali ga kako pjeva..

_MG_5516

_MG_5512 copy

_MG_5519

_MG_5521 copy

_MG_5526

_MG_5445

_MG_5497

_MG_5505

_MG_5508

_MG_5480

_MG_5471

_MG_5529

_MG_5541

_MG_5540

_MG_5556

_MG_5559

_MG_5569

_MG_5575

_MG_5584

_MG_5587

_MG_5588

_MG_5590

_MG_5598

_MG_5611

_MG_5624Dijete voli burek.

_MG_5633

_MG_5638

 

_MG_5691

_MG_5708

_MG_5718

_MG_5736

_MG_5744

_MG_5752

_MG_5763

_MG_5768

_MG_5755

… i ulaskom u 39 tjedan počinje isčekivanje novog člana naše male zajednice…

image-4

 

 

1 komentar

Kosa mi je još bila slana i mokra, pao je mrak, vozili smo se iz smjera mora prema Zagrebu, kada sam shvatila da je ostalo još 10 tjedana do termina i trenutka kada ćemo bebu našu upoznati. Prvu bebu.

Sunce je sjalo, oblaci su obgrlili šumu i čarobnu maglicu stvarali dok vozili smo se po planinskoj cesti i napuštali snijeg sa visine. Golo drveće, potok što nas je pratio, miris zime na odlasku i prvi dan proljeća najavili su da ostalo je još 10 tjedana do termina i trenutka kada ćemo bebu našu upoznati. Drugu bebu.

Okupani suncem pozdravili smo Zimu.
Proljeće, o spremni smo za svaki novi pupoljak što nam nosiš.

U spomen na Zimu i proslavu Proljeća, neki od naših izleta ove zime.

_MG_0750

_MG_0752

_MG_0759

_MG_0761

_MG_0766

_MG_0781

_MG_1974

 

_MG_1996

_MG_1998

_MG_2000

_MG_1979

_MG_2446

_MG_2454

_MG_3507

_MG_3540

_MG_3583

_MG_3589

_MG_3591

_MG_3679

_MG_3569

Dodir iznutra.
Dodir bića što raste u meni, trgno me da dignem pogled sa knjige. Samo šuljanje vrhova snježnih planina vidi se na obzoru. Osunčane planine, u lagoj izmaglici nadmeću se čiji vrh će se propeti bliže bijelim oblacima.
Visine, visine me hrane, misli potiču, ideje stvaraju. Sunce na obrazima, čelo koje se bora dok oči škilje i mirni dah.. o život je lijep.
Pjev ptica utapa se u žamoru što ljudi stvaraju, ali ja plovim.
Dijete spava, čovjek moj spušta se niz planinu bijelu, a ja sam tu. Plovim i dalje.

_MG_3558

I um ponekad tiho vapi za promjenama iz prirode…

_MG_3572

_MG_3623

_MG_3643

_MG_3647

_MG_3648-2

_MG_3658

_MG_3685

_MG_3695

_MG_3707

_MG_3719

_MG_2337-2

_MG_3446

_MG_3435

 

 

Komentiraj

Izašla sam iz aviona, sama.
Bez Ian, bez Zorana.
Stojim na aerodromu u Amsterdamu. Sa smiješkom na licu, nestrpljivo cupkam oko trake koja još miruje i nikako da otpočne promenadu kofera i torbi. Promatram ljude. Uzbuđene, umorne, nervozne, radosne putnike iz cijeloga svijeta koji čekaju isto što i ja.
Let je kasnio. Nemiran je bio, podrhtavanja u zraku osjetila su se čitavim putem. Ali to sada više nije važno, samo želim proći kroz zadanja staklena vrata koja me dijele od ovog tranzitnog svijeta.
Evo ga! Kofer je tu. Prolazim. Osmjeh na licu, srećica i zagrljaj sa Marijolejn. Čekala me je dugo. Sigurno i više od sat vremena, ali uzbuđena je i dalje. Krećemo odmah prema vlaku i put Krommenie…

Prije dva mjeseca dobila sam poziv sa divnom idejom. Nazvali su me Marijolejn i Otto, koji su mi poput drugih roditelja i počeli razgovor o tome da su razmišljali što svojoj kćeri pokloniti za 30-ti rođendan te da su se sjetili najboljeg poklona za nju – “and that is you”, rekla je.

I tako sam se dva mjeseca kasnije, 20.11. u petak navečer našla kako čučim u velikoj kutiji na ulazu u klub i čekam da ugledam lice od Jotte. Moje druge sestre. 
Srećica. O predivne li srećice!

*************************************

_MG_9758

_MG_9702

_MG_9719

Oh kako dragi su mi ti ljudi, njihove životne priče i vrijeme provedeno s njima. Imali smo dan posvećen fotografskim izložbama, upoznavanju umjetnika, finim večerima, plesu, pjesmi…

********************************

Amsterdam, grad koji će uvijek biti tu negdje, blizu. Zbog energije svoje, a ponajviše ljudi. Svaki put kada mislim da ga poznajem, on me ponovno iznenadi i više nego prije. Otkrije novi kutak, nove priče i u samo jednome danu odvede me na potpuno neočekivana putovanja satkana i prožeta bogatim emocijama i trenutcima koji postaju divne uspomene. 

Bio je to jedan dugi vikend, pun novih spoznaja i pogleda u mene. Išla sam prije već na vikende bez curice naše, ali nikada u drugu državu. Ostaviti doma jedno malo biće koje zove te mama, nije lako. Niti je lako u potpunosti se opustiti i priznajem, imala sam borbe hvatajući svoju prisutnost u trenutku. Lijepo je biti ovdje, i ne samo vidjeti nego i osjetiti ono što je sada tu, dopustiti tom svijetu koji se prikazuje svakim novim korakom da unese nadahnuće i inspiraciju.
Vožnja biciklom kroz Amsterdam uvijek zaposli moju malu crnu pisaču mašinu u glavi. Ispisani listovi samo padaju i neuredno slažu se jedan na drugoga.

Kada sam bila mala, niti beba od godinu dana, moji mama i tata strpali su nas u staru ladu i krenuli smo na putovanje do Amsterdama. To je grad gdje sam napravila svoj prvi korak u ovaj svijet, a kada sam bila trudna 7 mjeseci, nas dvoje sjeli smo u naš mali auto i otišli na izlet u Amsterdam.

Tako da nikada nisam sama u tom gradu.

… a nisam bila ni sada.

Jer i ova beba u buši bila je na svom prvom izletu u Amsterdam ; )

_MG_9801

Komentiraj