Inia Herenčić

photography

Posts from the ‘mama diaries’ category

Uredno je otrgao papirić rizle, podigao glavu, pogledao me ravno u oči dok mu je jedna kovrča šiške ostala poput federa na čelu i uporno izazivala u meni potrebu da mu je sklonim i nekako pridružim drugim neposlušnim uvojcima, ali nisam, a on je rekao: ‘Ma prepusti se i piši. Radiš to zbog sebe.’
To je moj najbolji prijatelj. I eto, radim ovo zbog sebe. Moj kaos želi se posložiti, staccato me uvlači u njega, a ja silno stojim stopalima ukopana, gurajući pete još dublje i snažnije u zemlju. Oh daj mu se prepusti! I kaos tada nestaje. Dio sam njega. Snalazim se u njemu. Mogu letjeti! Zemlja Zemlju privlači, a mi se možemo pronaći i u letu.
Mene taj zen o kojem generacija tragača šapuće, a sada mi se čini, sve glasnije govori, tijera da se okružim kanticama boje, možda kojom pilom, granama, praznim zidovima, platnima, karticom od bar 32GB i fotoaparatom oko vrata. Da zastanem i razmišljam kako tebi u prometnoj gužvi sunce grli kožu vrata dok meni neki potpuni stranac otvara oči i govori: ‘Tako je, odmorite dušu.’ Želim stvarati. Što je ono što ostavljam? Što dajem. Da, ljubav, znam. Sigurnost. Ali nešto treperi. Titra. Poput ove mušice koju sam sada dlanom zgnječila o staklo. Ostavile smo ona i ja trag na njemu. Ona je toliko sitna da nema ni traga krvi. A moj trag? Oprati ću ga nakon jedne kiše sa malo etričnog ulja i vode. Opet sam otišla predaleko, ima li išta smisla od ovoga što tipkam? Posložila sam nekako kronološki korake, da lakše od nečega krenem, k nećemu dođem. Ali toliko godina zaostajem sa načitanošću, da moja prijateljica ima pravo dok ulazimo već u treći sat razgovora u Krivom putu kada kaže: ‘Da bi mogla pisati, moraš i čitati.’ Počela sam. Čitam.
Zašto kronolški kada ionako je sve isprepleteno. Na kraju večeri nije važan redoslijed, proces nosim doma. Ovo sranje je možda samo mali segment toga. Romantična i poetična sam dok hodam ulicom grada, sama. I susrećem te poglede koje mi vide u dušu, koji me čitaju. Kojima sam tako laka i dostupna slikovnica. A ti pogledi, voljni su dati mi baš ono što trebam. Kontakt. Trenutak mene. One mene koja lebdi.
Tražila sam Sašu jednog slobodnog popodneva. Nije ga bilo, samo nepoznati ljudi koji sjede u jednom dvorištu Ilice i jedu grah. Taman su pri kraju, a ja dolazim sama. Scena ispred mene mi zaustavlja stopala, hajde naprijed ili brzo vrati se na Ilicu, možda možeš to izvesti. Prekasno. Već su te svi vidjeli. I dobro je, kažem ‘Dobar dan, neću grah hvala’, staviti ću ove prljave rukavice i pomoći čistiti dvorište. Nema Saše, ali ugodno je ovdje. Drugi put kada sam došla, Saša je bio tu. Čitam knjigu koju mi je on dao. Grebem tamo gdje je nešto učahureno, suzdržano i sniva.
Rozi kazetofon, sa mint zelenim gumbom, prst u kazeti okreće traku, a plastični bijeli zubci lagano ostavljaju trag na koži, krevet na kat i moj brat koji se rastao. Bila sam na čitalačkoj grupi. Osjećala sam se kao nakon one ceremonije ispijanja čaja i hodanja po Britancu u deset navečer, kada dopustim da skok iznenadi hod. Ništa novo. Ian i Eni stalno to rade. Počela sam i ja. Samo ga poslušaš ili ponekad čak stvoriš taj ritam kada ga ni nema, ali iz tebe dolazi. Burek s Dolca. Opet Dolac i ja. Imamo neku tajnu vezu. Ima je i društvo pet Vladimira koje susrećem petkom između stupova, kažemo si dobar dan, jednom sam poklonila i fotografiju njega, od prošloga petka. Društvo Vladimira jutrom pije gemište, a ja ostanem samo u prolazu sa: ‘Možda drugi put, hvala’. Stajala sam iznad odbačenog kelja i brokule nakon što je vreva nestala, klupe su posložene, samo golubovi kljucaju i dalje. Razmišljala sam podići to s poda, ponijeti doma, skuhati. Jednom nisam, drugi put jesam.

Putujem u godove ove godine u potrazi za pitanjima. Prepustiti ću se neredu toka misli, pa me možda negdje i povede. Kao na uspone na Sljeme ponedjeljkom ujutro, ponekad i srijedom ili četvrtkom. Silazak uvijek donosi opuštanja, prebiranja misli, kao kad čistiš grašak, pa se jedan otkotrlja, bježi, tražiš ga ispod stola, nađeš i vratiš ili puhneš i pojedeš. Taj silazak me uvijek posloži. Doma se vratim sa grančicom koja ima svoje mjesto. Kada kasnim ili sam nervozna, saugam. Pomaže. Oprosti kada kasnim.

Naslonila sam glavu na prozor, još nekoliko prijevoja i trebali bi stići. Nismo zakasnili, još je dan, lakše ćemo složiti šator. Zrak u šumi postaje sve hladniji, čovjeka što noću glasno hrče i njegovog psa još nema. Plinska boca je pri kraju, ali uspijeti ću skuhati večeru. Lampica je ostala bez baterije, palim lučice. Imam ih puno, ali još uvijek nedovoljno da se vidi što imamo u tanjuru. Oblačno nebo stvara gusti mrak. Sada mislim na čokoladu, gustu. S lješnjacima. Sjedimo nas četvero za stolom, romantično je, kažu da je fino, ali nisu sigurne što jedu. Smijemo se. Počinje kiša. Ona nagla i teška. Još jedan griz i sklanjaj se, trči unutar šatora iako smo već mokri. Budimo se u noći, nekoliko slojeva pamuka, poliestera i kožom kao štitom taj centimetar od zemlje. Ponovno se ispumpao luftić, prebrojali smo pet rupa na njemu. Ujutro je bilo sve natopljeno, a zemlja gnjecava. Naše najbolje kampiranje. Nove priče su nastale u Italiji gdje su trupca prosuta po brdima od velikih oluja, rana buđenja, tijelo gdje leži golo na vlažnom tepihu mahovine, kćeri bosih stopala slobodne, zarona u hladna planinska jezera, zvijezdanog neba i nas pod njim.

Volim kada mi vrijeme sporo prolazi, kao onda B. kada smo zapele na autoputu koji kilometar od tunela Sv. Rok, a vručina je stvarala kapljice znoja ispod koljena. Ljudi su se sklanjali iza ručnika i deka, trošlili baterije na užarenim mobitelima uz visoki brihtness, pogledavali koliko još imaju vode u tim plastičnim bocama, mame djecu mazale faktorom 50, neki loptu napucavali, pse rastrčavali, a ja sam tragala. U potrazi sam za nekim kadrom, čekanje je pretvoreno u igru svjetla i sjene. Sunce je previsoko da bude onako kako želim, ali već sam na suvozačevom mjestu i izašli smo na drugu stranu planine. Spremni da uzviknemo: ‘More!’.

Tražimo blago u buri, spašavamo ježa što ga je more nasukalo, pjesak je u kosi i pod noktima, Nick pjeva da je u meni. Iznutrice orade bacam na stijene dok galebovi pohlepno hrle i grabe ostatke ribe čije škrge kao da još vidim da pokušavaju uroniti i spasiti se. Nema spasa, malo maslinovog ulja preko mrtvih i polizani prsti.

Gledam Ian kako se odmiče od mene, pliva okružena planinama i visokim šašom, a meni se lopoči pletu oko nogu. Zatim izlazi iz vode, pružam joj ruku, a ona govori, eto tako, ‘mama volim te’. Eni uljuljana u moje ruke, stisnuta pored mojih prsa u tišini gleda me na jutarnjem suncu i ni jedna riječ ne izlazi iz nas jer pogledi su toliko snažni. Suze mi klize preko usnica koje se smiju. Mi smo povezane. Grade me, ljuljaju do zemlje, izdižu iznad svega, čine najmanjom na svijetu i najvećom u svemiru. Čine me ljutom i sretnom, smirenom i nervoznom (a onda saugam), čine me sigurnom u sebe i čine me toliko nesigurnom da nemam pojima što radim i kako radim. Čine me jakom u 4h ujutro u čekaonici na hitnoj, čine me da usporim vrijeme, legnem leđima na travu, gledam nebo i plivam. Pokreću me da stvaram, da učim i da budem. Baš ona koja jesam. A čini to i on. Ian, moja srodna duša, prepoznaje moju tugu i onda kaže: ‘Mama, ti si jedno dobro djelo’ i tako, čarobni plaš mi preda.
Čvrsto me stisnu svaki put kada odlazim. Kada idem sama na ona daleka putovanja, uvijek nosim u ruksaku neki crtež, špangicu ili koju zametnutu bojicu. Dizanje iznad oblaka i u Amsterdamu sam. Siva čaplja stoji na krovu od auta, dugog kljuna svjesno prati. Promatrala sam ju sa zadnjeg kata, gledala je i ona mene. Prebacujem šal preko glave okrečući pedale još brže u nadi da neću pokisnuti već treći put u tom danu. Brasai je bio divan. Sada ćemo sjesti na čašu vina moja prijateljica i ja i pričati o smislu života, nema veze što sam mokra. Tu se osjećam doma.
Dijeliti poplun u krevetu, čuti kad ti netko šapne na uho: ‘kontroliraj prostor, ti vladaš njime, nemoj ga se bojati’, primiti šaku bronhi bombona na autobusnoj stanici ili pronaći se u zagrljaju dužem od 20 sekundi oboji me mirisima. Čvrsti stisak mikrofona. Gledam tebe kako se protežeš u svojoj koži, kako te nose emocije, glasnice titraju. Svoj si. Vidim te. Vonj s plesnog podija, pokret bokom, duboki udah, susret očiju i vezani smo tajnim nitima zauvijek. Gradimo, punimo, tačkamo dovozimo nove materijale, naša kula raste, a mi rastemo s njom. Sjeti se samo kako je lijepo kada sjedimo jedno pored drugog i smijemo se.
Kilometri misli i osjećaja sročenih u riječi, podijeljenih u razgovoru prosuti su cestama što u jednom smjeru imaju više od dvije trake. Put vodi iz Zuricha, a nas pet, nakon 14 sati snimanja, jednog mog sloma gdje čučim i plačem, jer sve mi je došlo, a zapravo sam samo bila gladna i oni, koji me razumiju baš, gradimo jedni druge.
Pet gradova, Foo Fightersi uz mirise odrastanja i snimanje tri vjenčanja u četiri dana. Skupa haljina lako je izgubila svoje perje ispred katedrale Sv. Jakova uz onu svjetlost sunca koju želim. Fokus sa lica uprtih u haljinu od perja odvlače mi užarene iskre koje mi padaju po koži iz baklje crvenog dima. Tada ne znam da ću za koji tjedan ostaviti cure mami u Filip Jakovu, auto i ključ vatrogascima vatrogasne postaje Šibenik, a ja mokre, još slane kose, hodati prema tvrđi gdje će me Kiwanuka negdje povesti. Oni koji imaju tu moć, moja mama, sestra i prijateljice vrate me u moje stablo, u moj korijen. Hvala za sliku mene. Rasplesanih stopala izlazim iz Srca lubenice, a uz Maju, to jedno biće pupoljak, putovala sam spiralama zvuka. Baš je bilo puno koncerata ove godine. Ima dana kada Woody Allen iskoči iza ugla pa šeta za mnom po gradu. Fali mi Kino Europa.
Jesen se došuljala. Sedam crvenih ruža na dedinom grobu, tata koji plače i sjećanje na smokve. Deda Toni mi je uvijek nosio smokve. Nagnuo bi se kroz prozor i brao ih. Bila bi koja na stubištu, na stolu, često pored špeka i sata koji je otkucavao. Otkucao je i njegovo sjećanje na baku.

Rižine pahuljice za doručak; treća šalica kave; u mraz odjenute breze Like; veslanje Mrežnicom; pikave škrape Malog Lošinja; kućica koja miriši na slasni ručak; nikad nalakirani nokti nalakirani; džepovi puni medvjeđeg luka; fasada sive boje; novi ožiljci; piknik sa mortadelom; fotografiranje zvuka zatvorenih očiju na livadi kod trga Francuske i skupljanje priča; konji i bale na livadama Bordeauxa; ležanje pod ginkom; tuljci od papira na glavi za 34 rođendan; razbijeno ogledalo za autoportret skriveno pod folijom; čekanje na otvaranje gatea D52; dugi let iznad zemlje; gosspel u meni; žulj od klizaljke; zvonce za zagrljaj; smrznuti prsti u pancericama; dijeljenje osjećaja, suza i smijeha dok sam na toboganu ushita. Ponekad vidim ono čega nema, uzmem se i rahlim dok mi svjetlost izlazi iz vrška jagodica.

Ne dopuštam da mi krokodil zgrabi stopala dok hodam preko zebre; i dalje žnjiranci dodiruju se kada izujem tenisice; ispričati dobar vic ne znam; mama više ne voli moje fotografije jer su mračne; vene na nogama su tu; nisam naučila ukratko prepričati neki događaj; crna mašinica je baš uvijek tu kada perem zube; nesigurna sam u svoj rad; ije/je me muči kao i č i ć; plešem kada god mi to dođe; tražim da me vrate u sebe oni koji to mogu; a moje stablo je isto, samo ima nove pupoljke na granama.
Držiš li sebe budnim dok sanjaš?

 





Inia

2 komentara
Eni,
uz tebe, pomičem granice, one unutar mene. Šire se i rastežu. Poput žvake ili rastopljenog sira. Uz tebe otkrivam svaki kutić gdje strpljenje čuči i onda ga pomilujem, kleknem pred tebe ili te čvrsto primim u zagrljaj i čekam. Čekam da mi pokažeš sve ono što ja ne vidim, sve ono što te proželo, a ja ne osjetim, sve ono što je ušlo u tebe, a ja ne čujem. Biti ću smirena i čekati, a ti ćeš mi pokazati. Sve.
Tvoje ruke grle moju tugu i tope je, pretvaraju je u lavu ljubavi, pročišćenu od svega, ostavljaju samo sreću koju mi daješ.
Na klackalici mojih zamisli, prevagne tvoja strana, ona nošena ogoljenim osjećajima. Snažnija je, snažnija si ti. Ili ja popuštam? Ali mislim da ne radim krivo, možda ponekad (zapravo, sigurno i više nego ponekad); ali slušam te.
Kada u travnju nasred Vodica izuješ cipelice i baciš svaku u svoju stranu, a vestica isto završi na podu, tu se poznajemo. I ja znam, ne vičem, glasno se smijem, jer smješna si ti. I tada me primiš za dlan i nas dvije prema buri kročimo. Čarape su ti crne i prljave, neki me i čudno gledaju, ali nema veze. Ti si sretna. Sretna djevojčica u čarapama.
Ti i Ian izgradile ste vaš svijet. Svijet u kojem živite u špilji, svijet u kojem brodom putujete do Japana, svijet u kojem vile nose haljinice od listića hrasta. Svijet u kojem grane su grba deve, a iz štapova izlazi gorivo za snagu. Svijet u kojem špageti postaju zmijice, a zebra na cesti strašni krokodil. Ne želiš zaspati dok je ona budna, a kada Ian u sobi sjedi za stolom i crta, ti ju tražiš po kući. Povezane ste nevidljivim konopcima razumijevanja i sestrinstva koje svakim danom gradite. Voliš je i gnjaviti nekada, više ti nju, nego ona tebe. Kada ona želi leptira na licu, ti tražiš lava ili krokodila. Kada ona pleše kao vila, ti na podu radiš rock’n’roll. Kada mene nema uz vas, ona je tvoja mama.
Prva se budiš, često pored nas u velikom krevetu ili se ja u zoru budim pored tebe, jer u noći sjedneš na krevet i zoveš me. Zoveš me dok ne dođem i stisnem se pored tebe, a ti me primiš za lakat. Da, to te još uvijek smiruje, držiš lakat, cuclaš usnicu i zaspiš. Voliš se maziti. Imaš senzor za moja stopala na podu, ujutro čim ih spustim, pokušam se išuljati iz kreveta, tvoje oči su širom otvorene. Onda čekaš, jer voliš kada ujutro igramo piška lonca i ‘jedne male bubamare’.
Sjedila si mirno na podu dok te tvoja ‘te’ šišala i ošišala. Nestale su plave frčkice, a dobili smo malu punkericu. Onda si i prvi put otišla frizeru, a da nije tvoja sestra. Voliš pospremati sa mnom, razvrstavati i reciklirati otpad s tatom i prati pod sa sekom. Bojiš se kada grmi, hoćeš da te nosim. Hoćeš i da te nosim kada te jako bole noge, jer puno si hodala. Hoćeš da te nosim.
U četiri godišnja doba što su iza nas, ohrabrila si se i legla u duboki snijeg i radila snježnog anđela, a svaki put do Sljemena ti zaspiš. Blejala si na koze u Sloveniji, spavala u šatoru, kupala se u Bohinju jer tebi voda mora i jezera nikada nije hladna. Letila si u avionu, skroz do Amerike. Jurila si ulicama Portlanda, brala mi cvjetiće po Mt. Hoodu, okupala u Oceanu, vikala u vjetar u Seattlu i sa sekom po skrivečki, u ponoć, vadila sendviće iz ruksaka. Kupala se u bazenu na 17 katu zgrade u Atlanti i vidjela kita. Bila si i u Mariboru, Beču, igrala skrivača po Grazu, hodala po pikavim stijenama na Malom Lošinju.
U jesen, naše svakodnevne šetnje Maksimirom, zamijenili su odlasci u vrtić. Naučila si voziti bicikl s pomoćnim kotačićima.
Voliš raditi zdrave sokiće, ljuti te kada mrkvu ne možeš prerezati, a ja ti nedam onaj oštar nož kakav ima seka. Vas dvije idete preko mostova, ona tebe nosi i čuva, ali i ti dižeš nju. Kao i što to radiš tati, kao što to radiš meni. Ti i tata imate i svoje tajne i vaše šetnje, one rano jutarnje, kada se digneš pa želiš odmah ići pa-pa. Nikada ti nije dosta šume, parka ili izleta. I onda vičeš, ljuto, onako kao tigar, ali više se ne bacaš na pod. I manje te ljute mrlje i flekice na majici. Naučila si reći ‘nema veze mama’, a nikada nije ni bilo drugačije. Nekada se presvlačimo i po 5 puta. Sve je usko i smeta ti. Tu je moje strpljenje dugački sir i razvlači se preko cijele sobe. I dalje od nje. Ali na kraju sve bude dobro. Ili spavaš golana ili na ‘eci peci pec’ izaberemo nešto i obučemo se. Nekada nosiš i gumene čizme kada je vani sunce, a kada pada kiša sandalice. Ili hodaš u zimskim rukavicama u svibnju. Jednom je puhao vjetar, nismo imali kapu, pa su rezervne gaćice glumile kapicu.
Ovaj vikend, bili smo na Mrežnici, vozili smo se u kanuu, veslala si. Nas dvije imale smo tajno druženje, vozile smo se u vlaku na more, prema planinama i vidjele smo svašta. Ali to je naša mala tajna, rekla si. Samo naša.

Za rođendan si zaželjela osjećaj, onaj osjećaj koji si imala kada si bosa ujurila u hladnu rijeku negdje u planinama Slovenije. Točno si znala što želiš, pokazala si mi fotografiju.

Pišem ti danas, na dan tvoga rođenja, kiša o prozore rominja, a ja mislim koliko volim kada se priviješ uz mene, moja velika mrvice. Želim ti putovanja u svakome danu, mir, a možda i malo dosade, nove svladane prepreke, valjanja u pijesku, puno pjesme i priča. Predstava pred spavanje, sladoleda što se cijedi niz bradu, zagrljaja onih čvrstih i naših tajni. Tajne o kojima nećemo nikome pričati.

Sretan ti rođendan Enuška!







































Volem te,
mama I.
Komentiraj
Jašem na rogovima bijelog jelena, gumica popušta i kosa se raspliće, a stopala ne staju. Rasplesala sam  dušu ove godine.

Bez zadrške i kočnica, ideje one šašave ideje, one ideje i želje o kojima maštaš, su uplovile u moje misli, stanovale tu i lakog koraka otputovale u izvedbu, u stvarnost, u ono opipljivo i bile realizirane. Uz njihovu podršku.

U ovoj godini strahovi su ostali u teretnom vagonu, sparkani negdje, a oblak ispunjen maštarijama čvrsto sam zagrlila, kao što grlim njih. I nisam ga pustila. Otvorenih očiju, zagnjurila sam glavu, zaronila u njega, poslušala intuiciju, taj snažni pokretač mene i krenula.

Osluškivanje godišnjih doba najbolji je vodič za realizaciju unutarnjih vrpoljenja. Uvijek sam imala te nalete  obojane energije, koje bi me uzele i vodile u nove priče, u nova poglavlja. Kao što u Proljeće krene pupoljak iz zemlje, ispod onog listića što pao je u Jesen, zgužvao se u Zimu, a još zelen vijorio u Ljeto; krenula sam i ja.
Krenula na radionicu u Barcelonu; pokrenula svoj poziv; krenula u posjet mojoj drugoj obitelji u Amsterdamu; krenula sa njim i curama u šator ispod oblačnog neba; u mračnu špilju duboko ispod zemlje; krenula držeći za ruke moja tri K. na putovanje na drugi kontinent i krenula sama na to putovanje u New York.

Ovo je bila godina putovanja. Onih velikih. Onih u avionu i onih unutar sebe. Onih zajedničkih i onih samo mojih. Onih putovanja od kojih rastemo, od kojih razumijevamo, od kojih shvaćamo i od kojih učimo. Učimo o drugima, učimo o sebi i prihvaćamo slušanje života.

Godina nadilaženja sebe u poznatom i pronalaženja sebe u novom, nepoznatom, drugačijem i onome što ponekad plaši, što izaziva nelagodu i nesigurnost. Izašla sam iz svoje sigurne zone, iskočila iz nje i uskočila, uplivala i prepustila se toj nepoznatoj, nesigurnoj strani.

Ove godine i drugi rođendan je došao i tridesetdrugi pa tridesettreći i peti već. Prolijeću. Prestala sam dojiti Enušku. Ne znam da li je ovo bilo zadnje takvo iskustvo, ali bilo je intimno, bilo je divno i bilo je naše. Ian je moja čuvarica, ona što kaže ‘mama volim te i kada vičeš’, a on, moj čovjek, cimer, drug, ta energija uz koju ja se osjećam sretnom; pokretač.

Odvojili smo stare čavliće i izvukli stranice ormara koji se udomaćio u našoj kućici više od 30 godina. Nema ga, izvukli smo ga van, poput one kaljeve peći, a zid sam obojala u šumsku zelenu.

Došla sam doma nakon dva sata plesa, a na podu kupaonice dočekalo me nekoliko pramenova i uvojaka kose. Ian je ošišala Eni. ‘Da joj nije vruće’, rekla je.

Pitala sam se jesam li ja sada odrasla jer više ne jedem mandarine, nego ih jedu moja djeca?
Otkrila sam moć eteričnih ulja, deda je otišao u dom, slušali smo priče koje Ian priča, spavali u šatorima, igrali skrivača u Ljubljani, Grazu i Beču, kupali se u jezerima, vozili čamac po Mrežnici i Bledu, penjali na sive planine i osjetili kapi vodopada na licima. Eni je je počela skakati sa stepenice.

Evo me, sjedim na biciklu, jurim, vjetar mi paše, on je ispred mene, u potpunom mraku, dok vraćamo se iz Komiže i približavamo se Visu. Uspjeli smo, biciklima tamo i nazad.
Na Risnjaku smo, kamen se otkotrljao ispod tenisice, dok glava govori nogama, još malo i tu smo. Sami nas dvoje, moj čovjek i ja na vikendu u planinama.
Negdje u Amsterdamu sam i trčim za crnim biciklom na koji moram uskočiti ali mi izmiče, trčim brže i sjedam, noge su u zraku, držim se. Hodam preko mosta, a golub prelijeće, idem tamo gdje želim biti.
Na Kalniku, penjem se po stijeni dok špaga mi je oko struka, želim odustati, strašno je i strmo, dosta mi je, ali eto, tamo dolje stoji jedna osoba koja mi kaže: ‘Ti to možeš’. I penjem se do kraja.
Budim se u mraku, negdje u Švicarskoj, spremna fotografirati vjenčanje 12 sati.
Na Papuku smo, naš prvi zajednički treking, dah želi odustati, noge samo nestati, a ja biti negdje drugdje, ali čovjek moj, kaže mi: ‘Ti to možeš, još samo malo’. I ja to mogu.
Voljela bih moći to i bez drugih pokretača, ali očito mi trebaju. I s razlogom se nađu ovdje. U trenutku nesigurnosti. Zahvalna sam na njima. Na mojoj obitelji koja u svojoj zbrkanosti, neobičnosti i različitosti odlično funkcionira i razumije se, nekada manje, a nekada više. Svaki član doprinosi nevjerovatnu energiju, toplinu i dragi mi povjetarac.
‘Ja sam uvijek donosio odluke sa srcem’, tata mi kaže i riješi sve moje probleme. Prepreke nestaju. Kada imam dileme i teško donosim odluke, mama mi kaže: ‘Isto ti je da li si u Šibeniku ili New Yorku’. Moji roditelji često putuju svijetom, motorom, ali tu su. Uvijek kada ih trebam, a kada nisu, tu su drugi baka i deda.  Oni mi poklanjaju trenutke gdje mogu otići, a vratiti se ispražnjena za nova punjenja. Oni poklanjaju nam šetnje u dvoje i naše pizza – pivo – kino večeri.
Moja tri brata voljela bih još više stiskati u čvrste zagrljaje. Sa sestrom što sluša, čita priče, poznaje me i vidi me, poptpuno golu, neka uvijek čuva tajne sestrinstva. A tu ljubav vidim u Ian i Eni, uvijek. I ja sam sretna.

Vesele me prijatelji i oni novi i potpuni stranc, kojega nikada više neću vidjeti u životu. Ali taj stranac, ostao je tu i napravio važnu ulogu u mom životu. Pronašla sam utjehu i motivaciju u toj osobi što samo u prolazu je tu. Kada dozvoliš stranacu da priđe, pružite si slobodu, onu bez osude, onu u kojoj čovjek stvara i ostvaruje sebe. Hvala ti. Hvala vam.

Kako ta bogata, raznovrsna iskustva, uspomene izvući iz ladica i primijeniti sutra? U onim trenutcima kada ona vrišti i skida sa sebe već treće hlače, ne planuti. Kada je već prošlo 10 sati navečer, a ona još ne spava, ne vikati. Kada dođe trenutak gdje stvaram, kako ostati u sebi, izgraditi slobodu izražavanja, sigurnost i samopouzdanje.

Bila je ovo godina novih bića na svijetu ovome. Dozvola ljudi da budem blizu i tu u tim posebnim i lijepim trenutcima. Nove ljubavi i vjenčanja, novi prekidi i razlazi ali i vidljiva snaga u drugima za nove početke.
Godina najviše pojedenih lubenica, izgubljenih podataka, pronađenih legića, poderanih tajica i ‘obuci papuče!’ rečenica. Kava na aerodromima i kišnih jutra.
Bila je ovo godina pokretanja moga poziva, otvorila sam obrt i dobila državne poticaje. Radim ono što volim. Radim ono što me veseli. Igram se. Eni je krenula u vrtić, Ian i dalje ne može izgovoriti ‘vježbanje’, pa u Puli na igralištu mi svi puno ‘jebemo’ za dobre mišiće.

Prisutna sam, prisutna dok bosi tragove u hladnom pijesku ostavljamo, dok tražimo blago na obali Oregona. Jurimo za curama koje očekuju hladan val Tihog oceana i prepuštamo se zalazećem suncu što putuje na drugu stanu svijeta. Držim ljestve, dok Z. se penje kroz prozor na katu ‘naše’ kuće u Portlandu. Hodamo po Seattlu u potrazi za sladoledom i čarapama. Radimo autiće od tikvica, umivamo se u ružama i izbjegavamo ‘food emergency’ u japanskom vrtu u Portlandu.
Prisutna sam dok budim se u mraku, tik prije zraka sunca što će obojati nebo baš na moj 33. rođendan, 17.09. u sobi broj 1709 na 17 katu zgrade u Atlanti.
Nedjelja je i ne mogu kontrolirati suze dok grlim cure dok slušamo gospel misu, a zbor pjeva.
Ljub putuje dalje u Pittsburgh, a mi letimo same doma. Jura je s nama u avionu; Ian traži da joj pjevam ‘Three little birds’; tražimo bananu i škare za odrezati etiketu na aerodromu u Parisu. Tri dana ne spavamo zbog ‘jet lega’.


Tu sam, u sebi, dok potpuno sama predajem se dugačkim avenijama i ulicama New Yorka u potrazi za trenutkom, osluškujući grad i prepuštajući oku da me vodi, da me pokreće, da me usmjerava. Došla sam zbog fotografske radionice. Prešla sam Brooklyn Bridge; u jednom danu napravila 20 kilomentara i otišla na sat plesa; sudjelovala u proslavi Hanuke; upoznala osobe koje su mi velika inspiracija; za 10 dollara sjela u kožnu fotelju i dala da mi ulašte čizmice; nasmijala čovjeka u Subwayu; brisala suze u Central Parku; ostala bez daha na vrhu Rockfellerovog centra; kupila si knjigu u MET muzeju i mislila da ću plakat u Guggenheimu.
Iskusila sam nova otkrivanja i prepuštanje upoznavanja sebe u novim, a poznatim svjetovima. Onima gdje nekada davno već kročila sam. Ali nova sam ja, a nove su ulice.

I eto, ponovno je došla Zima, stežem klizaljku oko zgloba i gledam njih dvije kako drže tatu za ruke, sada već stabilne i spremne da same krenu u krug.

Prisutna sam.

Sretna Nova godina!













































Inia.

2 komentara

I ovo ljeto preskočili smo odlazak na more u srpnju i kolovozu i tražili hlad u planinama, a osvježenje u jezerima i rijekama.
Našli smo preko Home Exchange divnu kućicu visoko na brdu, na kraju puta, uz koze i pogled na dolinu koju čuvaju planine Slovenije.
Ljubno ob Savinji, Velenje, Snežna jama, Luče, Logorska Dolina, Velika Planina, Triglavski park i nama neizostavni Bohinj i piknik na Bledu.
Uz kampiranje i spavanje u šatoru i po kiši i po suncu.
Sada već tako daleka, ali uvijek blizu, naša planinska ljetna avantura:



































































Komentiraj

Ian,

ne poznajem nikoga kao ti.
Ti si te, ti si seka, ti si planinarka, slikarica, fotoaparatica, istraživačica, vila, a ponekad i mala mama.
Tebi je radost tu, uvijek u prolazu, uvijek opipljiva i nadohvat ruke.
Ti stvaraš iz svoje glave, a plešeš iz srca.

Dok hodaš cestama svijeta u crnim lakiranim cipelicama jedan broj prevelikima ti si na pozornici svojih snova. Ponekad si na balu, ponekad se umivaš u cvijeću što raste u betonskim žardonijerama i bori se za sunce koje skrivaju visoki neboderi. Dok je tijesno u gradu penješ se na zidić, vadiš špagu i stvaraš svoju sivu planinu koju krećeš osvojiti.

Ti si naš vodič i najveći učitelj svojoj Enici. Vas dvije povezane ste tihim nitima sestrinstva koje osjećate dok vam sitni pijesak more valjuška oko bosih stopala. Osjećate se pogledom i dodirom. Veza je snažna, a ljubav kao da opipati mogu. I kada E. tijeskoba prožima, ti si joj spas. Razumiješ njene neizrečene misli, svjetliš joj put i daš tu jednu kriškicu mandarine. Jednu večer, ošišala si joj i kosu, ‘da joj nije vruće’ rekla si. A kada te ljuti, ponekad plačeš ali svaka svađa završi sa ‘mir, mir, mir – nitko nije kriv’!. Za nju, uvijek si tu.
Ti vidiš dugu dok zaljevaš vrt; osjetiš tugu kod drugih i rado miluješ tanku, naboranu kožu svoje prabake; krevet pretvaraš u špilju za sebe i seku, a ponekad se obračaš Flekiju u zvjezdicama. Sa čeonom lampom skupljala si jaja od koka, a hranila ih salatom iz vrta, radila pite, pizze i cimet pužiće. Uz tetu Jeju tražila si pečenjake u polju, a kada kažeš anđelima da čuvaju našu obitelj, nabrojiš sve od reda. I bake i dede, i Nou i Hanu i Lina, Tina, Jana, Jeje i Eli.

Tata je tvoj princ, vas dvoje imate svoj nevidljivi plaš, utvrdu gdje stvarate i igrate se. Samo ti i on. Dok sjediš u malom čamcu na napuhavanje, a on te pusti nizvodno uz rijeku i onda hvata, pitaš ga da li je zaboravio da ti imaš samo 4 godine. Za rođendan si mu izradila lančić i napravila pravi piknik. Tata je još uvijek nekada spor, zna se izgubiti ili napraviti griz sa kuglicama, ali i takav, ipak bude ‘yes, yes griz’.
Pozivaš me da prislonim uho pored tvog na koru drveta i slušam što nam ima za reći. Ljuti te smeće na ulicama. Naučila si puno novih riječi reći ali i dalje idemo kod logopeda. Znaš nas iznenaditi sa svojim sjećanjima o kojima govoriš kao da su se dogodila jučer i pitaš me:’mama zar si zabravila?’. Kažeš da je nemoguće da ti dečko slomi srce, pa se pitam koliko još tajni čuvaš?

Tražiš me slikarsko platno i boje jer ideš crtati ‘iz svoje glave’. Uvijek si spremna za piknik, a u hodniku je tvoj spakirani ruksak za put. On čeka. Kao i ti, svako novo putovanje i pravu pustolovinu. Nekada prije spavanja pričaš Eni o Africi, Sjeverom i Južnom polu, Japanu, Parisu, zemlji vatre i leda ili ‘Ameriki’.
Bojiš se mraka i uvijek zaspiš uz svjetlo, ali kročila si uz tatu i mali fenjer u potpunom mraku ispod zemlje u Snežnoj jami. Svako jutro kada se probudiš, palac ti je zgužvan i slinav, a pramen kose rasčupan. Za tjestiće si uvijek raspoložena, mogu i za doručak. Voliš predstave i priče i haljine do poda. Kada vidiš prašinu da svjetli na suncu, kažeš da su to kućne vile. Čula sam te kako prijateljicama govoriš da nije važno tko je lijep, nego tko je dobar u srcu.

Već tradicionalno, po Istri skupljamo travke za farbati jaja za Uskrs. U Puli već znaš gdje ima dobar slatkač, a u Ivanić Gradu svadala si penjanje na skejt parku. Jahala si konja i zaspala tati na rukama pored svjetionika na Glavotoku. Slagala si šator i kampirala ispod mliječne staze, u Bledu si plivala pored labuda; a po Bohinju vozila se u kanuu. Tata nas je tražio po ulicama Ljubljane dok igrali smo skrivača.
Preletila si ocean i bila u Americi. Vratila si se u ‘lijepu našu Hrvatsku’ ispunjena pričama, doživljajima i uspomenama. Bila si u najvećoj knjižari na svijetu; u Portlandu sam te nosila na ramenima dok neki bend je svirao pop, a ti si fotografirala. Na obali Oregona tražila si i pronašla blago; u Seattlu si pokrenula misiju zvana ‘potraga za sladoledom’. U Atlanti smo nas tri sjeli u tramvaj i odvezle se na pravu gospel misu.
Kad nam je tata na putu ti kažeš da nije fer, da on ima najduže praznike, ali zato mi imamo tajna druženja. Kada ne znam što bih kuhala pa odemo van nešto pojesti pogledaš me sa komentarom:’mama meni je fino i ovo šta skuhaju u restoranu, ali finije mi je kad ti doma kuhaš’.
Planinama uvijek stremiš, a more te vuče. Kažeš da ti je more najdraže biće od svih bića i da bar kao tvoja prijateljica Korina možeš živjeti na moru. Primaš seku uvijek za ruku i vučeš u zagrljaj kada vidiš da te treba ili kada te bole noge, Eni je ta zbog koje ćeš se dići i potrčati dalje.
Još uvijek pusa i zagrljaj mogu otjerati sve probleme i bol. Zapamti to. I onda kada na stupu za mjerenje označimo onaj dio do kojeg sada ne možeš ni kada se protegneš na prste. Ostavljaš bez riječi riječima:’Jednog dana kada ti mama postaneš anđeo onda ćeš zvijezdicama pričati o nama’.
Hoću Ian.

Za rođendan si tražila role i čekaš da ti napišem novu priču. Pišem je. Ovo je tvoja priča, smučkana od sastojaka misli i osjećaja, od sreće i uspomena uz prstohvat emocija koje čuvam kao tajnu, nevidljivu, utkanu negdje duboko pod kožu, u srce, puštenu da raste, širi grane i uči me. Hvala ti. Hvala ti onda kada vičem i kada sve ono ružno u meni nađe put da izađe van, da ti se pokaže, a ti mi samo kroz suze uzvratiš sa: ‘ali ti si najbolja mama od Bleda do Bohinja pa Murtera i južnog pola, sunca i nazad’. Nisam. Ali hvala ti. Hvala ti što me razoružaš, pometeš ono ružno i prospeš u vjetar, dok čestice ljubavi poput osunčane prašine plivaju oko nas. Uvijek.

Sretan ti 5 rođendan Ian!






















































Komentiraj

‘Ti, zračiš zrake kroz zrak.’

Gledam te dok spavaš i lijepo mi je dok vidim te. Ti nosiš stvarnost kojom ispunjavaš mene i dalje od nasmiješenih usana i dalje od naježene kože i dalje od nervoznih i ubrzanih misli.
Tu si pored mene sada i tvoj tihi dah ima moć provesti me kroz sjećanja i odvesti na putovanje od prvog do drugog rođendana.

Gledam te dok otkrivaš sebe uz čestice jutarnje prašine što se krijesnicama prave i jedre na još zlačanim zrakama lebdećeg sunca. Vidim te odvažnu kada se po prvi put samostalno oslanjaš na svoja stopala u hladnoj vodi Bohinja, a trup ti čvrsto i sigurno stremi prema planinama.
Vidim te dok tvoja bosa stopala prve korake stvaraju na tepihu od borovih iglica prosutih po Dugom otoku. Vidim te dok držim te u naručju sa jasnom mišlju ‘ovo nam je zadnje cickanje’. Vidim te u slobodi šume dok svoje tijelo prepuštaš otpalom jesenskom lišću.

Gledam te dok tvoje ruke jure seki u zagrljaj. Osjetim ljubav koju si dajete, vaš svijet koji svakim danom gradite i na koji rado putujete. Kada Ian čučne, ti čučneš, kada ona podigne koljeno i tvoje je podignuto, ali kada je ona tužna ti si pored nje i tvoje ruke je grle. Drugačije ste. Različite i onda kada činite iste pokrete i onda kada trčite za istim mjehurićem od sapunice.
Voliš male jutarnje rituale koje ti i tata imate. Voliš pljeskati u kazalištu, umivati se u cvijeću, zaspati baki u rukama dok se ljuljate, čitati priče sa tetom Jejom. Ti voliš dede. I voliš kada ti Tin trešnje bere, Jan na slatkač odvede, a Nou i Hanu tražiš po vrtiću. Voliš bananu, a Ian ne.

Vidim te u buri tvojih emocija i u njihovom smiraju. Vidim te kada ti je teško jer ne možeš se popesti na drvo tamo di je tvoja ‘Te’. Vidim te sputanu u svojoj nakani kada strogo kažem da tamo ne idemo, da promijeniš smjer. Vidim tvoju frčku dok se sklupčaš tati u zagrljaju.
Čuvam naša jutra gdje se iskrademo iz šatora i tražimo topla peciva negdje u planinama Austrije. Čuvam tihe noći dok smo stisnute u zagrljaju tik pred san.
Gledam tvoje srčeko na nosiću koje polako blijedi, vidim kako tvoja lijeva ruka preuzima prednost dok pišeš ili jedeš, a jagodice prstiju traže lakat. To te smiruje. Sada nosiljku zamijenjuje tvoj trk, pelene gaćice, jednu ranu na koljenu druga, a plač riječi.
Nosim te. I onda kada hoću i onda kada neću. Podižem te s poda Ikea-e, podižem te nasred skijaške staze i dubokog snijega, podižem te iz lokve i blata, kada su ti čarape mokre. Podižem te kad vrištiš jer vrištiš. Podižem te i nosim.

Tvoj drugi rođendan dočekali smo u Istri. Jurila si po Puli sa sekom, a dan provela u moru. Tebi voda nije bila hladna. Niti onda u travnju. Kada si se probudila pjevali smo, a ti si puhala sviječicu u torti od narančine kore. I bila si sretna.

Više nisi bebe E, sada si Enica, naša čuvarica ranog jutra, dašak struje koja nas nosi ka sunčevim zrakama. Naša ljetna djevojčica i vječna tragačica za morem. I vidim te kako granaš svoje korijenje koje se šulja i prijanja u sigurnost svoga postojanja. Ti razvijaš stabljiku unutar sebe koja radoznalo širi grane u svim smjerovima dok se novi pupoljci znatiželje na njima bude. I tako, gledam tvoje odrastanje.












































mama.
27.05.2018. 

Komentiraj

Zima. Proljeće, ljeto, jesen i ponovno je zima.
Vagon strahova uredno je spakiran, lokot ključićem zaključan i poslan neka plovi daleko od ovih nabujalih vena, daleko od ovih prstiju što stiskaju se u džepu, daleko od misli koje prebiru po sjećanjima, daleko od naboranog čela što škilji od sunca. Daleko. Dovoljno daleko da kada se ponovno vrati i posjeti me, reći ću mu ‘dobar dan’.
Bacila sam bijeli obli kamenčić na tako mirnu površinu vode koja kao da nije ni znala da uzburkati se može i on je odskočio. Odskočio je više puta, a svaki put bio je poseban, snažan, drugačiji, a takav je i meni uron u svako godišnje doba.

Kopčam i drugu pancu u skiju, ledeni vjetar poigrava se i traži put do moje kože. Otisnula sam se, ponovno jurim, sama, utrkujem se sa zimom, pokušavam otjerati misli i prepustiti se padini.
Pražnjenje. Ovoj godini dozvolila sam si prazniti se. Činila su to moja stopala prepuštena tečnom ritmu, činili su to moji bokovi centrirani na rubu kaosa, činile su to za mene moje ruke u dubokoj tišini. Dozvolila sam si biti vođena, prepuštena, odljepljena i sigurna.

Na pozornici stajala sam sa mikrofon u ruci, držala webinare i prezentacije i uspjela otjerala tu nesigurnost svojim znanjem i tako ostala samo ja koja plešem dok predajem i govorim ljudim o onome što volim. Daj da taj osjećaj ostane i kada me dan poljuja, učini malenom, okupanom u vagonima straha i nesigurnosti.
Zima nas je još pratila dok smo zabundani hodali Bečem i tražili tatu Jubija koji se izgubio, a sarma mu se ohladila. Zimske čizmice postale su premale, a blatnjavih lokvi sve manje.

Upuzali smo u proljeće. Šetnje šumom postale su duže, koljena prljava, džepovi slobodni od prstiju, a puni zaboravljenog cvijeća. Potraga za najlonkama, skupljanje travki, tucanje jaja i Uskrs u Istri. I možda nova obiteljska tradicija. Plešemo na Bukovici, a kupamo se u Mrežnici. Šišam im šiške. Slušamo bajke i izmišljamo priče. U svibnju smo na moru, vozimo se brodom, radim tortu u loncu i slavimo prvi rođendan od Eni.

Prestala sam tragati za nedostižnim objektima koji će postati novi fotografski projekt i smjestila nas u kadar. Drugi kadar je ponovno donio inspiraciju i razvio priču, onu koja je tu, onu tako blisku i intimnu. Napravila sam svoju prvu foto knjigu, uokvirila fotografije i objesili smo ih na zid Galerije SC. Jedna mala vesela družina imala je tako divnu skupnu izložbu. Tata mi je poklonio ananas, a National Geographic objavio je moju fotku.

Prestala sam potkošulje nositi, došlo je ljeto.
Hodamo bosi; ribamo stopala; gledam kako važno beru paradajz iz vrta i crveni sok cijedi se niz ruke, do laktova. Hranimo Elicu, a mislimo na Flekija. Otkrivamo nova mjesta u gradu; govorim ‘ne može’, a one ipak završe u fontani. Sretne su. Tjeramo komarce; tražimo hlad; vruče nam je. Pakiram sendviće, na autoputu smo i idemo prema planinama. Vičem ‘tri tjedna! Tri tjedna!’, zaustavlja nas policija, vozili smo prebrzo, a on nikada ne vozi brzo, svirao je R.E.M. Nema veze, tri tjedna je pred nama. Mijenjamo kućicu za život u Dolomitima. Nemamo plana. Improviziramo. Kupujemo šator. Struja nam ne treba, žicamo dekice, peremo suđe na travi, beremo borovnice, skrivamo se od vještice, bježimo od kiše, odustajemo od najviših vrhova, vozimo se u žićari. Pronalazimo prijatelje u drugim gradovima, valjamo se u pijesku, slušamo Ian kako govori nove riječi. Slušamo je kako priča. Četvrti put u pet dana razapinjemo šator. Noć je, a vani oluja. Kaže mi da stavim ruke u džepiće od šatora da nas vjetar ne odnese. Kupamo se sa lopočima, bježimo od riba u Bohinju, vozimo se na biciklima, gledamo konje, spavamo uz Bled i plešemo bosi u Ljubljani.
Ljeto je dugo, čekamo turiste da odu pa odlazimo na more. Trajekt za Dugi otok odlazi bez nas; on provodi svoj rođendan u Gaženici. Razapinjemo šator u mraku na borovim iglicama. Eni radi svoje prve korake. Korake u jesen.

Dok njih dvije svaki dan bivaju sve povezanije, njihovo odrastanje transformira mene i naš prostor. Jesen me uvijek ogoli, nabaci na valove preispitivanja, vrtloge akceleracije raspoloženja i kreativnosti. Gore sam, dolje sam. Tu sam.
Uspavali smo cure, sjela sam za stol i pisala prijavu dok svi spavaju. Potrudila sam se za nešto što me povuklo, motiviralo i gdje sam se mogla zamisliti. Zvala sam ljude koje nikada prije nisam vidjela, molila ih za pomoć i oni su pomogli. Oni koji nisu mogli pomoći molili su druge da pomognu meni. I pomogli su.
Skupljamo lišće za krunu Jeseni, radim male kućne predstave, a Ian slavi četvrti rođendan.
Jesen je donijela srijedu koja me nekada odvela na koncert, nekada na izložbu ali svaki put dovela me doma spremnu za punjenje.

Petak je dan bez vrtića za I., a dan za naše male ženske avanture. Moja sestra koja je 12 godina mlađa od mene, slavila je 20-ti rođendan. Mama, tata, Lin, Tin, Jan, Lea, drugi baka i deda svi su bili tu. Ponekad smo se pronašli u brizi i tuzi, ponekad u gladi, ponekad u samoći, ali uvijek sa radošću u zagrljaju.
Sjedila sam i gledala svijet. Slušala. Dijelila ista znanja o malenim nama. A prazna dječja sjedalica glasno je udarala o bicikl na svaki renzol dok sam se kroz noć vraćala doma. Hvala prijatelju za sve u ovoj godini. Za svaki dolazak, za svaki odlazak, za svako penjanje i za svako stajanje na mjestu.
Stranci su mi dopustili da budem prisutna u onim trenutcima gdje ljubav biva opipljiva. Gledala sam kroz objektiv kada bebu zagrli tata, a mama smješak čuva; fotografirala sam dok glazba svira, a oni plešu svoj ples ljubavi.

Nas dvoje imali smo svoje četvrtke koje je ponekad zamijenio petak. Taj jedan dan u tjednu, ta jedna večer bila je samo za nas. Odlazak u grad, na pivu ili čašu vina, plivanje na bazenu, besplatnu pizzu jer ja pronađem zalutali komad nečega, kino, kazalište (u kojem bi on obično spavao), ili samo duge šetnje i razgovori. Bili smo i klinci dok je na stejđu svirala Crvena Jabuka; ležali na travi i gledali ovce; šetali smo Marčom; ležali na lišću i otkrili Garić grad. A 20tog listopada dogodio se Sigur Ros dan.

Vikendima smo svi nekada u kazalištu, trčimo Samoborom, jedemo grah na Sljemenu ili se brčkamo u bazenu. Gledamo Ian kako uči voziti bicikl, Eni kako uči skakati, njih dvije kako se drže za ruke, kako se oponašaju, kako plaču i čupaju se, kako su utjeha jedna drugoj, kako se vole.
Dočekujemo zimu prateći Dunav dok opet šećemo Bečem, ovaj put bez sarme. Vozimo se na kotaču u Grazu i u potrazi smo za slajom u Ljubljani.

Zatekla sam se na onim tihim mjestima, gdje susrećem se sa malom crnom pisačom mašinom i tipkam, a ruka drži olovku i žustro juri po papiru dok perilica suđa se čuje. Spasila sam hranu od bacanja; policajcu rekla da imam 28 godina; bila sam teta fotoaparatica; čistila sam ribu i smrdili su mi prsti; bila sam naj mama od svih mama, ali i naj bljak mama od svih mama.

Dan je kraći, tražim drugu ljubičastu rukavicu već dva dana, opet nosim potkošulje, svira Bob Dylan i evo, ponovno je Zima. Pečemo pitu od jabuka, kiša pada, a mi se spremamo za skijanje. Vratili su nas sa granice sa Slovenijom jer nismo imali sve dokumente. Ian prvi put staje na skije. Držim je čvrsto ispod ruku i između nogu i nas dvije spuštamo se niz crveni spust broj 7, a ona veselo pjeva: ‘Ja ničega se ne bojim’.
Postavljamo stol za Božić, uvijek nedostaje koja vilica ili šalica, smijemo se, baš je ugodno i lijepo.
Na zadnji dan u 2017-toj otvaramo mineralnu u 20:00h i igramo se da je najfiniji šampanjac. Ćin ćinamo sa curama iz čašica za rakiju, ljutimo se na petarde, grlimo i govorimo Sretna Nova Godina!

Čuvam u bočici ona rijetka okupljanja i druženja sa prijateljicama, ona tiha promatranja grada dok spava, jutarnja maženja, valjanja po krevetu i skrivanja u špilje. Njegov zagrljaj kao odgovor na moj pogled. Čuvam toplinu njihovih malih tijela dok me noću svaka obgrli sa jedne strane i priviju se uz mene. Čuvam sigurnost u naše odrastenje i koračanje u novo godišnje doba…

































 





Dobro jutro 2018ta!: )

 

 

 

Komentiraj

Ti što nosiš note u pokretu svome, stvaraš pjesmu na čiji ritam tam tvoja bosa stopala plešu, sretan ti četvrti rođendan!
Djevojčice naša putovanje do četvrte godine bilo je ispunjeno novim riječima, zagrljajima, svladanim izazovima, shvaćanjima, skokovima, pumpanjem kreveta noću i učenjem.
Učiš ti i učimo mi od ti.
Ti si ta koja vodi nas kroz šumu, svaki put novim stazama dok panjevi su plesni podiji, a korijenje noge od drveća.
Voliš ići u kažalište i stalno pitaš kada ćemo ići opet; na stadionu sjediš tati u krilu i gledaš košarkaške tekme; dragaš konje; još uvijek avionu vičeš da ti baci bombon (i svaki put ti baci, osim kada nema ljuda u njemu); nosiš moj fotoaparat oko vrata i slikaš taj divan svijet.
Ti si heka (jer seka je još malo teško reći), najdivnija heka koja pazi na ‘ti I Enicu’. Voliš spavati pored nje, jer ona spava kao mali konjić, gledaš ju i dragaš. Ponekad se budite zajedno prije sunca i onda se mazimo i pričamo priče iz usta (kažeš da su to one koje žive u glavi, one iz mašte). Gledala si Eni kako radi svoje prve korake dok sviraju Ramonesi, suze su ti počele teći preko smješka, dojurila si do nje i čvrsto je stisnula u zagrljaj. Paziš na nju, primiš ju za ruku i vodiš je. Govoriš joj ‘Bravo Eni!’. Nekada skrivaš igračke od nje na najviše police, a kada te čupa vičeš da to ‘ni bi lijepo od Enice’. Ona te prati u svemu što ti radiš, hoće baš sve što ti imaš, a ti joj nekada daš, a nekada ne pa se malo i pokačkati. Ali volite se ‘od Bleda do Bohinja pa do naše kuće i još do sunca’.
Voliš prati prozore i tražiš svoju krpu za pranje poda. Plačeš kada me vidiš da sam zgnječila mušicu. Znaš napisati svoje ime i napokon si ga naučila reći. Još uvijek ideš kod logopeda, ali sve manje i manje ima riječi koje su još teške. Jedan dan nakon logopeda sjedile smo u gepeku od auta, močile kiflu u jogurt i čekale da pljusak stane. Ponekad se ljutiš na mene kada uberem cvjeće ‘jer sada drugi ljud neće moći brati’. Navečer si sama pripremaš robu za sljedeći dan, sada i potkošulju možeš sama obući na pravu stranu. Nije ti čudno kada nosiš dvije različite čarape. Niti kada staviš zimsku kapu kada je vani toplo.
Voliš kada odemo na Sljeme na grah pa na bazen. Ima petkova kada ne ideš u vrtić, pa nas dve sjednemo na bajk i odemo na plac po ribice i popimo kavicu na suncu. Ti si moja prva prijateljica.
Svakom prilikom žicaš sjalu. Naučila si raditi njoke, kolačiće i ispekla si pizzu u krušnoj peći. Ti i ja imale smo svoju prvu zajedničku foto izložbu jer su fotografije koje si ti uslikala visile su na zidu Galerije SC.
Plakala si kada je Fleki uginuo i rekla da je on sada u zvjezdicama.
Kada ti se tata izgubio u Beču trčala si po ulicama i vikala ‘tata ljuubi, mi tu! Tata ljuubi!’. U Mariboru ti si bila pčelica Maja, a na ulicama Ljubljane razbila si usnicu. Na livadama Istre skupljala si travke i listiće da ofarbamo jaja za Uskrs. Vozila si se na brodu i jurila po morskom mulju u svibnju. Ni Mrežnica u lipnju ti nije bila hladna za kupanje. Kupala si se okružena lopočima u brdima Dolomita i sastavljala šator u planinama Italije, Austrije, Slovenije i na Dugom otoku. Trčala si kroz mračni kamp sa čeonom lampom i bila naša krijesnica. Ti i tata imate svoje tajne i on ne vozi brzo. Voliš igru sa bakama i dedama; Jana tražiš da čita priče; Tina napolitanke, a grliš Hanu. Znaš da teta Jeja ne voli žutu boju, a da Bobo voli sok od cikle.
Plesala si u gumenim čizmama uz lomaču i gacala po blatu. Dobila si bicikl sa pomoćnim kotačima, kojeg zoveš Hepi. Tu večer kada si išla spavati rekla si da jedva čekaš da dođe jutro da možeš ići učiti vozit. Još uvijek u svoje 4 godine nikada nisi pojela bananu; voliš s Noom ići kod bake u vrt nabrati kovrčavog kelja i onda raditi čipi čips i spačke, a za doručak svako jutro tražiš griz pa onda u njemu radiš put do Bohinja.

Kažeš da je Eni najbolja od svih heka, tata najbolji tata od svih tata, a mama najbolja mama od svih mama. Ali da naj bljak pjeva od svih mama.
Ti, naša biljčico koja osjeća svaki val promjena, koja prekida igru i zagrljajem tjera tugu,
volim te.



























































Komentiraj

U nekoj od naših šetnji, dogovorili smo se – planine, idemo u planine!
Dolomiti u 20 dana.
7 dana Home Exchange, a onda ćemo vidjeti.

**************

– Petak je popodne i zadnji dan u Valle di Cadore, ližemo odličan talijanski sladoled (kojeg ima i po rukavu, i bradi, i mojim i njegovim hlačama..) i razmišljamo di ćemo sutra. Opet nismo ništa isplanirali, niti rezervirali, sve nam se čini skupo.. ajmo mi kupiti šator! Kampirat ćemo!
– Subota popodne, još uvijek nemamo šator – obišli 4 gradića usred Dolomita u potrazi za odgovarajućim šatorom – nema ništa, + talijansko dvokratno radno vrijeme, gladni smo i umorni. Juri u auto, ponovno u drugom smjeru, ima tamo jedan sportski dućan, i u njemu taj jedan dobar šator, još je i na sniženju. Stignemo do zatvaranja po njega i sve ono ostalo što nam treba: krevet na napuhavanje, pumpica za krevet, jastučić, plahta (bili pametni pa kupili dan prije – stigli je i oprat i osušit), naše dekice za pokriti- imamo, vreća za spavanje u ulozi popluna (ide do 2’C – nju kupili tek nakon nekoliko hladnih noći), piknik deka za predšator, čeona lampa (one na plin nisu baš zgodne uz 2 male djece), stolac (nas je 4, ali ajd’ barem jedan da imamo), mali sklopivi stolić (sjediti ćemo na podu dok jedemo pa će biti okej), kuhalo + plin, lonček, tavica, moka aparat za kavu (treba mi kava, hoću je popiti ujutro dok njih troje spavaju, a ja slušam planinu), daska, zdjelice (one od bambusa su super, to uzeli od doma), pribor za jelo, dobar nož (sklopiva čakija koja špek lako cepa)… i to je oprema za našu 4 članu obitelj i 10+ dana kampiranja u planinama Italije, Austrije i Slovenije..






Festival starih zanata, Valle di Cadore. 


Izlet prema jugu, 2 sata vožnje i pronašli smo Jotte i Melle! Prvi put u 31 godinu da smo se družili izvan granica Nizozemske ili Hrvatske. Divan dan proveden uz jezero. Lago di Arsie, Belluno.














Na svom putu pronašao nas je i naš Bobo the kum. 








































Opet nas je pronašao 😉 










Enuška u prvoj vožnji na biciklu – izlet do Bohinja.













Za kraj putovanja, dan i ples u Ljubljani. 
…mi i uspomena na još jedno ljetovanje…

1 komentar

Bebe E,

ti si druga, ali s tobom je sve prvo. Prvu kišu slušale smo zajedno. Kapi su snažno udarale u lim dok smo stajale uz prozor. Ti, stisnuta uz mene, prvu večer nakon što si došla na svijet ovaj. Prepuštena ritmu samo si uronila dublje u zagrljaj. I godinu dana kasnije, tu pronalaziš svoj mir.

Zoru voliš. Ti se budiš prva, ponekad i prije tate. Voliš kada te češkam, a znaš se i sama giliti. Smiješ se dok spavaš. Ponekad tako da ti i ta tri donja zuba vidim. Spavaš sa guzom u zraku, seka kaže ko’ mali konjić. I ona te voli gledati dok sanjaš. A veseliš se tati svome kada ujutro proviri iza zida. Od kada si ti tu jutra su nam veselija, šetnje izazovnije, a večeri rasplesanije.

Cuclaš usnicu, kao teta Jeja. Imaš srčeko na nosiću. Ian se najviše smiješ. Voliš biti uz nju, šta god da ona radi, ti si tu. Ona voli tebe jako. Poznajte se vas dvije puno dublje i dulje nego mi mislimo. Čista, iskrena, nevina, snažna je ta ljubav. Od prvoga trena, kada rodila si se ti. 

Nije prošlo jutro, a da se nisam probudila uz tebe. Spavaš s nama, jer mi je to lijepo, volim kada se stisnemo ali jednoga dana, staviti ću te u kinderbet, znaj. Rasteš, dugačka si i kada se legneš popreko i baciš noge na mene, fali mi sna.

Napunila si 2 mjeseca kada smo te u maramu zamotali i put Julijskih Alpa krenuli. Hod po planinama bio je ispunjeniji s tobom na prsima našim. Jednu noć si i u šatoru prespavala. Na posuđenoj prostirci od nekog dragog čovjeka nizozemca. Bilo je to u Sloveniji, kod Bohinjskog jezera, baš na tatin rođendan. Obukli smo na tebe sve što smo imali i ti si spavala. I sve je bilo u redu.
Napunila si 4 mjeseca kada si prvi put letila u avionu. Jedan je čak i otišao bez nas i onda smo te na aerodromu kupali u umivaoniku. Pet puta si letila. I sve je bilo u redu.
Dočekali smo i prvu zimu i Božić, i temperaturu, i noći kada svi spavaju, a mi smo budne.

Dva puta si pala s kreveta. Ali nije ti ništa. Sve je u redu.

Uz tebe i seku ponekad tražim malo tišine i urona u sebe. I dobijem trenutak, gdje se praznim. I tada se držim za ruke s tvojim tatom dok Pipsi sviraju; stavljam pancerice na skije i dopuštam adrenalinu da me prožme, otkrivam svoje tijelo uz Pet ritmova; pričam s prijateljicama o umjetnosti; veselim se dolasku prijatelja s kojim vrijeme staje dok stojimo na balkonu, a grad spava; gledam zalazak sunca iznad trake broj 15 dok plivam leđno; čistim ribu i smrde mi prsti.

I onda se punim i opet sam ja. Pružam ti sebe i dajem ono što tražiš.

Nekada sam kreativnija, smirenija, posvećenija, bolja; a nekada nervoznija, razdražljivija i ne uzimam te odmah u ruke i tiho poželim da dan što prije završi. Uz tebe usvajam nove vještine i trudim se, trudim se biti uvijek ona bolja, ona rasplesana, ona razigrana. Jer tvoj pogled to traži, a ti i seka imate moć pofarbati dan. I onda ga u četvero otplešemo dok mjesec se ne pojavi. I opet se sklupčamo jedna uz drugu.

Znaš puzati. U kuhinji si dok kuhamo ručak, u kupaoni kada veš slažemo.. pratiš me u stopu. Ali znaš se i sama zaigrati. Kakaš na tutu, jedeš sa žlicom, iako više hrane završi na podu i po tebi, nego u tvojim ustima. Bila si na košarkaškim tekmama, muzejima, bazenu, piknicima.. probala si kamenčiće, travu i grančice žvakati. Kosica ti je počela rasti i frčkati u male loknice, a noktiće ti svaka 3 dana moram rezati jer inače grebeš.
Već godinu dana uz tebe su divni ljudi i svatko od njih daje ti dio sebe i ti uživaš u tome. Obitelj je to.

Dan tvoga rođenja slavili smo na moru. Tvoja stopala dirala su morsko dno, a ti si se smijala.

Ti stvaraš pauze u danu, zaustavljaš vrijeme i kažeš da se prepustim trenutku. Pa stajem, prepuštam se i smijem se.
Sretan ti rođendan Enuška naša.

mama voli Eni.