Izašla sam iz aviona, sama.
Bez Ian, bez Zorana.
Stojim na aerodromu u Amsterdamu. Sa smiješkom na licu, nestrpljivo cupkam oko trake koja još miruje i nikako da otpočne promenadu kofera i torbi. Promatram ljude. Uzbuđene, umorne, nervozne, radosne putnike iz cijeloga svijeta koji čekaju isto što i ja.
Let je kasnio. Nemiran je bio, podrhtavanja u zraku osjetila su se čitavim putem. Ali to sada više nije važno, samo želim proći kroz zadanja staklena vrata koja me dijele od ovog tranzitnog svijeta.
Evo ga! Kofer je tu. Prolazim. Osmjeh na licu, srećica i zagrljaj sa Marijolejn. Čekala me je dugo. Sigurno i više od sat vremena, ali uzbuđena je i dalje. Krećemo odmah prema vlaku i put Krommenie…

Prije dva mjeseca dobila sam poziv sa divnom idejom. Nazvali su me Marijolejn i Otto, koji su mi poput drugih roditelja i počeli razgovor o tome da su razmišljali što svojoj kćeri pokloniti za 30-ti rođendan te da su se sjetili najboljeg poklona za nju – “and that is you”, rekla je.

I tako sam se dva mjeseca kasnije, 20.11. u petak navečer našla kako čučim u velikoj kutiji na ulazu u klub i čekam da ugledam lice od Jotte. Moje druge sestre. 
Srećica. O predivne li srećice!

*************************************

_MG_9758

_MG_9702

_MG_9719

Oh kako dragi su mi ti ljudi, njihove životne priče i vrijeme provedeno s njima. Imali smo dan posvećen fotografskim izložbama, upoznavanju umjetnika, finim večerima, plesu, pjesmi…

********************************

Amsterdam, grad koji će uvijek biti tu negdje, blizu. Zbog energije svoje, a ponajviše ljudi. Svaki put kada mislim da ga poznajem, on me ponovno iznenadi i više nego prije. Otkrije novi kutak, nove priče i u samo jednome danu odvede me na potpuno neočekivana putovanja satkana i prožeta bogatim emocijama i trenutcima koji postaju divne uspomene. 

Bio je to jedan dugi vikend, pun novih spoznaja i pogleda u mene. Išla sam prije već na vikende bez curice naše, ali nikada u drugu državu. Ostaviti doma jedno malo biće koje zove te mama, nije lako. Niti je lako u potpunosti se opustiti i priznajem, imala sam borbe hvatajući svoju prisutnost u trenutku. Lijepo je biti ovdje, i ne samo vidjeti nego i osjetiti ono što je sada tu, dopustiti tom svijetu koji se prikazuje svakim novim korakom da unese nadahnuće i inspiraciju.
Vožnja biciklom kroz Amsterdam uvijek zaposli moju malu crnu pisaču mašinu u glavi. Ispisani listovi samo padaju i neuredno slažu se jedan na drugoga.

Kada sam bila mala, niti beba od godinu dana, moji mama i tata strpali su nas u staru ladu i krenuli smo na putovanje do Amsterdama. To je grad gdje sam napravila svoj prvi korak u ovaj svijet, a kada sam bila trudna 7 mjeseci, nas dvoje sjeli smo u naš mali auto i otišli na izlet u Amsterdam.

Tako da nikada nisam sama u tom gradu.

… a nisam bila ni sada.

Jer i ova beba u buši bila je na svom prvom izletu u Amsterdam ; )

_MG_9801