I ove godine došli smo na more prije mora. I dolaska nje, naše druge bebe.
Dok potiho raste znatiželja za onim što nas čeka… capkali smo bosim nožicama po pijesku, lizali prste od sladoleda, hvatali zrake sunca što se utapaju u moru i slušali ga kako pjeva..
Dijete voli burek.
… i ulaskom u 39 tjedan počinje isčekivanje novog člana naše male zajednice…
Došli smo na more. Još dok plaže su usnule. Gole. Nitko ih nije pokrio šarenim ručnicima i napravio dugačak sag. Nema rezerviranih mjesta u hladu, sunca se još ne bojimo, suton je miran i okupan čarolijom. Ono mjesto uz more gdje jedemo ribice još ne radi. Niti ono drugo. Ne prodaju se palačinke uz plažu. Nitko ne glođe kukuruz ili liže prste od krafne. Trampolin ne radi. Molove su sada zauzeli intimni razgovori valova što udaraju o veliko kamenje koje je plima obojala. Klupe i njihovi rijetki gosti gledaju u more. Nema žamora. Ćuk se čuje glasnije.
Došli smo na more prije mora. Moja obitelj i ja.
Nakon hoda po visokim planinama spustili smo se do Hrvatske i Jadranskog mora. U Splitu smo se ukrcali na trajekt i krenuli prema otoku Visu. Volim Vis. Njegov šarm, miris, tajanstvenost i čaroliju koju skriva.
Jedan dan u Senju…
Inia Herenčić 