Inia Herenčić

Uredno je otrgao papirić rizle, podigao glavu, pogledao me ravno u oči dok mu je jedna kovrča šiške ostala poput federa na čelu i uporno izazivala u meni potrebu da mu je sklonim i nekako pridružim drugim neposlušnim uvojcima, ali nisam, a on je rekao: ‘Ma prepusti se i piši. Radiš to zbog sebe.’
To je moj najbolji prijatelj. I eto, radim ovo zbog sebe. Moj kaos želi se posložiti, staccato me uvlači u njega, a ja silno stojim stopalima ukopana, gurajući pete još dublje i snažnije u zemlju. Oh daj mu se prepusti! I kaos tada nestaje. Dio sam njega. Snalazim se u njemu. Mogu letjeti! Zemlja Zemlju privlači, a mi se možemo pronaći i u letu.
Mene taj zen o kojem generacija tragača šapuće, a sada mi se čini, sve glasnije govori, tijera da se okružim kanticama boje, možda kojom pilom, granama, praznim zidovima, platnima, karticom od bar 32GB i fotoaparatom oko vrata. Da zastanem i razmišljam kako tebi u prometnoj gužvi sunce grli kožu vrata dok meni neki potpuni stranac otvara oči i govori: ‘Tako je, odmorite dušu.’ Želim stvarati. Što je ono što ostavljam? Što dajem. Da, ljubav, znam. Sigurnost. Ali nešto treperi. Titra. Poput ove mušice koju sam sada dlanom zgnječila o staklo. Ostavile smo ona i ja trag na njemu. Ona je toliko sitna da nema ni traga krvi. A moj trag? Oprati ću ga nakon jedne kiše sa malo etričnog ulja i vode. Opet sam otišla predaleko, ima li išta smisla od ovoga što tipkam? Posložila sam nekako kronološki korake, da lakše od nečega krenem, k nećemu dođem. Ali toliko godina zaostajem sa načitanošću, da moja prijateljica ima pravo dok ulazimo već u treći sat razgovora u Krivom putu kada kaže: ‘Da bi mogla pisati, moraš i čitati.’ Počela sam. Čitam.
Zašto kronolški kada ionako je sve isprepleteno. Na kraju večeri nije važan redoslijed, proces nosim doma. Ovo sranje je možda samo mali segment toga. Romantična i poetična sam dok hodam ulicom grada, sama. I susrećem te poglede koje mi vide u dušu, koji me čitaju. Kojima sam tako laka i dostupna slikovnica. A ti pogledi, voljni su dati mi baš ono što trebam. Kontakt. Trenutak mene. One mene koja lebdi.
Tražila sam Sašu jednog slobodnog popodneva. Nije ga bilo, samo nepoznati ljudi koji sjede u jednom dvorištu Ilice i jedu grah. Taman su pri kraju, a ja dolazim sama. Scena ispred mene mi zaustavlja stopala, hajde naprijed ili brzo vrati se na Ilicu, možda možeš to izvesti. Prekasno. Već su te svi vidjeli. I dobro je, kažem ‘Dobar dan, neću grah hvala’, staviti ću ove prljave rukavice i pomoći čistiti dvorište. Nema Saše, ali ugodno je ovdje. Drugi put kada sam došla, Saša je bio tu. Čitam knjigu koju mi je on dao. Grebem tamo gdje je nešto učahureno, suzdržano i sniva.
Rozi kazetofon, sa mint zelenim gumbom, prst u kazeti okreće traku, a plastični bijeli zubci lagano ostavljaju trag na koži, krevet na kat i moj brat koji se rastao. Bila sam na čitalačkoj grupi. Osjećala sam se kao nakon one ceremonije ispijanja čaja i hodanja po Britancu u deset navečer, kada dopustim da skok iznenadi hod. Ništa novo. Ian i Eni stalno to rade. Počela sam i ja. Samo ga poslušaš ili ponekad čak stvoriš taj ritam kada ga ni nema, ali iz tebe dolazi. Burek s Dolca. Opet Dolac i ja. Imamo neku tajnu vezu. Ima je i društvo pet Vladimira koje susrećem petkom između stupova, kažemo si dobar dan, jednom sam poklonila i fotografiju njega, od prošloga petka. Društvo Vladimira jutrom pije gemište, a ja ostanem samo u prolazu sa: ‘Možda drugi put, hvala’. Stajala sam iznad odbačenog kelja i brokule nakon što je vreva nestala, klupe su posložene, samo golubovi kljucaju i dalje. Razmišljala sam podići to s poda, ponijeti doma, skuhati. Jednom nisam, drugi put jesam.

Putujem u godove ove godine u potrazi za pitanjima. Prepustiti ću se neredu toka misli, pa me možda negdje i povede. Kao na uspone na Sljeme ponedjeljkom ujutro, ponekad i srijedom ili četvrtkom. Silazak uvijek donosi opuštanja, prebiranja misli, kao kad čistiš grašak, pa se jedan otkotrlja, bježi, tražiš ga ispod stola, nađeš i vratiš ili puhneš i pojedeš. Taj silazak me uvijek posloži. Doma se vratim sa grančicom koja ima svoje mjesto. Kada kasnim ili sam nervozna, saugam. Pomaže. Oprosti kada kasnim.

Naslonila sam glavu na prozor, još nekoliko prijevoja i trebali bi stići. Nismo zakasnili, još je dan, lakše ćemo složiti šator. Zrak u šumi postaje sve hladniji, čovjeka što noću glasno hrče i njegovog psa još nema. Plinska boca je pri kraju, ali uspijeti ću skuhati večeru. Lampica je ostala bez baterije, palim lučice. Imam ih puno, ali još uvijek nedovoljno da se vidi što imamo u tanjuru. Oblačno nebo stvara gusti mrak. Sada mislim na čokoladu, gustu. S lješnjacima. Sjedimo nas četvero za stolom, romantično je, kažu da je fino, ali nisu sigurne što jedu. Smijemo se. Počinje kiša. Ona nagla i teška. Još jedan griz i sklanjaj se, trči unutar šatora iako smo već mokri. Budimo se u noći, nekoliko slojeva pamuka, poliestera i kožom kao štitom taj centimetar od zemlje. Ponovno se ispumpao luftić, prebrojali smo pet rupa na njemu. Ujutro je bilo sve natopljeno, a zemlja gnjecava. Naše najbolje kampiranje. Nove priče su nastale u Italiji gdje su trupca prosuta po brdima od velikih oluja, rana buđenja, tijelo gdje leži golo na vlažnom tepihu mahovine, kćeri bosih stopala slobodne, zarona u hladna planinska jezera, zvijezdanog neba i nas pod njim.

Volim kada mi vrijeme sporo prolazi, kao onda B. kada smo zapele na autoputu koji kilometar od tunela Sv. Rok, a vručina je stvarala kapljice znoja ispod koljena. Ljudi su se sklanjali iza ručnika i deka, trošlili baterije na užarenim mobitelima uz visoki brihtness, pogledavali koliko još imaju vode u tim plastičnim bocama, mame djecu mazale faktorom 50, neki loptu napucavali, pse rastrčavali, a ja sam tragala. U potrazi sam za nekim kadrom, čekanje je pretvoreno u igru svjetla i sjene. Sunce je previsoko da bude onako kako želim, ali već sam na suvozačevom mjestu i izašli smo na drugu stranu planine. Spremni da uzviknemo: ‘More!’.

Tražimo blago u buri, spašavamo ježa što ga je more nasukalo, pjesak je u kosi i pod noktima, Nick pjeva da je u meni. Iznutrice orade bacam na stijene dok galebovi pohlepno hrle i grabe ostatke ribe čije škrge kao da još vidim da pokušavaju uroniti i spasiti se. Nema spasa, malo maslinovog ulja preko mrtvih i polizani prsti.

Gledam Ian kako se odmiče od mene, pliva okružena planinama i visokim šašom, a meni se lopoči pletu oko nogu. Zatim izlazi iz vode, pružam joj ruku, a ona govori, eto tako, ‘mama volim te’. Eni uljuljana u moje ruke, stisnuta pored mojih prsa u tišini gleda me na jutarnjem suncu i ni jedna riječ ne izlazi iz nas jer pogledi su toliko snažni. Suze mi klize preko usnica koje se smiju. Mi smo povezane. Grade me, ljuljaju do zemlje, izdižu iznad svega, čine najmanjom na svijetu i najvećom u svemiru. Čine me ljutom i sretnom, smirenom i nervoznom (a onda saugam), čine me sigurnom u sebe i čine me toliko nesigurnom da nemam pojima što radim i kako radim. Čine me jakom u 4h ujutro u čekaonici na hitnoj, čine me da usporim vrijeme, legnem leđima na travu, gledam nebo i plivam. Pokreću me da stvaram, da učim i da budem. Baš ona koja jesam. A čini to i on. Ian, moja srodna duša, prepoznaje moju tugu i onda kaže: ‘Mama, ti si jedno dobro djelo’ i tako, čarobni plaš mi preda.
Čvrsto me stisnu svaki put kada odlazim. Kada idem sama na ona daleka putovanja, uvijek nosim u ruksaku neki crtež, špangicu ili koju zametnutu bojicu. Dizanje iznad oblaka i u Amsterdamu sam. Siva čaplja stoji na krovu od auta, dugog kljuna svjesno prati. Promatrala sam ju sa zadnjeg kata, gledala je i ona mene. Prebacujem šal preko glave okrečući pedale još brže u nadi da neću pokisnuti već treći put u tom danu. Brasai je bio divan. Sada ćemo sjesti na čašu vina moja prijateljica i ja i pričati o smislu života, nema veze što sam mokra. Tu se osjećam doma.
Dijeliti poplun u krevetu, čuti kad ti netko šapne na uho: ‘kontroliraj prostor, ti vladaš njime, nemoj ga se bojati’, primiti šaku bronhi bombona na autobusnoj stanici ili pronaći se u zagrljaju dužem od 20 sekundi oboji me mirisima. Čvrsti stisak mikrofona. Gledam tebe kako se protežeš u svojoj koži, kako te nose emocije, glasnice titraju. Svoj si. Vidim te. Vonj s plesnog podija, pokret bokom, duboki udah, susret očiju i vezani smo tajnim nitima zauvijek. Gradimo, punimo, tačkamo dovozimo nove materijale, naša kula raste, a mi rastemo s njom. Sjeti se samo kako je lijepo kada sjedimo jedno pored drugog i smijemo se.
Kilometri misli i osjećaja sročenih u riječi, podijeljenih u razgovoru prosuti su cestama što u jednom smjeru imaju više od dvije trake. Put vodi iz Zuricha, a nas pet, nakon 14 sati snimanja, jednog mog sloma gdje čučim i plačem, jer sve mi je došlo, a zapravo sam samo bila gladna i oni, koji me razumiju baš, gradimo jedni druge.
Pet gradova, Foo Fightersi uz mirise odrastanja i snimanje tri vjenčanja u četiri dana. Skupa haljina lako je izgubila svoje perje ispred katedrale Sv. Jakova uz onu svjetlost sunca koju želim. Fokus sa lica uprtih u haljinu od perja odvlače mi užarene iskre koje mi padaju po koži iz baklje crvenog dima. Tada ne znam da ću za koji tjedan ostaviti cure mami u Filip Jakovu, auto i ključ vatrogascima vatrogasne postaje Šibenik, a ja mokre, još slane kose, hodati prema tvrđi gdje će me Kiwanuka negdje povesti. Oni koji imaju tu moć, moja mama, sestra i prijateljice vrate me u moje stablo, u moj korijen. Hvala za sliku mene. Rasplesanih stopala izlazim iz Srca lubenice, a uz Maju, to jedno biće pupoljak, putovala sam spiralama zvuka. Baš je bilo puno koncerata ove godine. Ima dana kada Woody Allen iskoči iza ugla pa šeta za mnom po gradu. Fali mi Kino Europa.
Jesen se došuljala. Sedam crvenih ruža na dedinom grobu, tata koji plače i sjećanje na smokve. Deda Toni mi je uvijek nosio smokve. Nagnuo bi se kroz prozor i brao ih. Bila bi koja na stubištu, na stolu, često pored špeka i sata koji je otkucavao. Otkucao je i njegovo sjećanje na baku.

Rižine pahuljice za doručak; treća šalica kave; u mraz odjenute breze Like; veslanje Mrežnicom; pikave škrape Malog Lošinja; kućica koja miriši na slasni ručak; nikad nalakirani nokti nalakirani; džepovi puni medvjeđeg luka; fasada sive boje; novi ožiljci; piknik sa mortadelom; fotografiranje zvuka zatvorenih očiju na livadi kod trga Francuske i skupljanje priča; konji i bale na livadama Bordeauxa; ležanje pod ginkom; tuljci od papira na glavi za 34 rođendan; razbijeno ogledalo za autoportret skriveno pod folijom; čekanje na otvaranje gatea D52; dugi let iznad zemlje; gosspel u meni; žulj od klizaljke; zvonce za zagrljaj; smrznuti prsti u pancericama; dijeljenje osjećaja, suza i smijeha dok sam na toboganu ushita. Ponekad vidim ono čega nema, uzmem se i rahlim dok mi svjetlost izlazi iz vrška jagodica.

Ne dopuštam da mi krokodil zgrabi stopala dok hodam preko zebre; i dalje žnjiranci dodiruju se kada izujem tenisice; ispričati dobar vic ne znam; mama više ne voli moje fotografije jer su mračne; vene na nogama su tu; nisam naučila ukratko prepričati neki događaj; crna mašinica je baš uvijek tu kada perem zube; nesigurna sam u svoj rad; ije/je me muči kao i č i ć; plešem kada god mi to dođe; tražim da me vrate u sebe oni koji to mogu; a moje stablo je isto, samo ima nove pupoljke na granama.
Držiš li sebe budnim dok sanjaš?

Inia