Inia Herenčić

Bez zadrške i kočnica, ideje one šašave ideje, one ideje i želje o kojima maštaš, su uplovile u moje misli, stanovale tu i lakog koraka otputovale u izvedbu, u stvarnost, u ono opipljivo i bile realizirane. Uz njihovu podršku.

U ovoj godini strahovi su ostali u teretnom vagonu, sparkani negdje, a oblak ispunjen maštarijama čvrsto sam zagrlila, kao što grlim njih. I nisam ga pustila. Otvorenih očiju, zagnjurila sam glavu, zaronila u njega, poslušala intuiciju, taj snažni pokretač mene i krenula.

Ovo je bila godina putovanja. Onih velikih. Onih u avionu i onih unutar sebe. Onih zajedničkih i onih samo mojih. Onih putovanja od kojih rastemo, od kojih razumijevamo, od kojih shvaćamo i od kojih učimo. Učimo o drugima, učimo o sebi i prihvaćamo slušanje života.

Došla sam doma nakon dva sata plesa, a na podu kupaonice dočekalo me nekoliko pramenova i uvojaka kose. Ian je ošišala Eni. ‘Da joj nije vruće’, rekla je.

Evo me, sjedim na biciklu, jurim, vjetar mi paše, on je ispred mene, u potpunom mraku, dok vraćamo se iz Komiže i približavamo se Visu. Uspjeli smo, biciklima tamo i nazad.
Na Risnjaku smo, kamen se otkotrljao ispod tenisice, dok glava govori nogama, još malo i tu smo. Sami nas dvoje, moj čovjek i ja na vikendu u planinama.
Negdje u Amsterdamu sam i trčim za crnim biciklom na koji moram uskočiti ali mi izmiče, trčim brže i sjedam, noge su u zraku, držim se. Hodam preko mosta, a golub prelijeće, idem tamo gdje želim biti.
Na Kalniku, penjem se po stijeni dok špaga mi je oko struka, želim odustati, strašno je i strmo, dosta mi je, ali eto, tamo dolje stoji jedna osoba koja mi kaže: ‘Ti to možeš’. I penjem se do kraja.
Budim se u mraku, negdje u Švicarskoj, spremna fotografirati vjenčanje 12 sati.
Na Papuku smo, naš prvi zajednički treking, dah želi odustati, noge samo nestati, a ja biti negdje drugdje, ali čovjek moj, kaže mi: ‘Ti to možeš, još samo malo’. I ja to mogu.
Voljela bih moći to i bez drugih pokretača, ali očito mi trebaju. I s razlogom se nađu ovdje. U trenutku nesigurnosti. Zahvalna sam na njima. Na mojoj obitelji koja u svojoj zbrkanosti, neobičnosti i različitosti odlično funkcionira i razumije se, nekada manje, a nekada više. Svaki član doprinosi nevjerovatnu energiju, toplinu i dragi mi povjetarac.
‘Ja sam uvijek donosio odluke sa srcem’, tata mi kaže i riješi sve moje probleme. Prepreke nestaju. Kada imam dileme i teško donosim odluke, mama mi kaže: ‘Isto ti je da li si u Šibeniku ili New Yorku’. Moji roditelji često putuju svijetom, motorom, ali tu su. Uvijek kada ih trebam, a kada nisu, tu su drugi baka i deda.  Oni mi poklanjaju trenutke gdje mogu otići, a vratiti se ispražnjena za nova punjenja. Oni poklanjaju nam šetnje u dvoje i naše pizza – pivo – kino večeri.
Moja tri brata voljela bih još više stiskati u čvrste zagrljaje. Sa sestrom što sluša, čita priče, poznaje me i vidi me, poptpuno golu, neka uvijek čuva tajne sestrinstva. A tu ljubav vidim u Ian i Eni, uvijek. I ja sam sretna.

Vesele me prijatelji i oni novi i potpuni stranc, kojega nikada više neću vidjeti u životu. Ali taj stranac, ostao je tu i napravio važnu ulogu u mom životu. Pronašla sam utjehu i motivaciju u toj osobi što samo u prolazu je tu. Kada dozvoliš stranacu da priđe, pružite si slobodu, onu bez osude, onu u kojoj čovjek stvara i ostvaruje sebe. Hvala ti. Hvala vam.

Kako ta bogata, raznovrsna iskustva, uspomene izvući iz ladica i primijeniti sutra? U onim trenutcima kada ona vrišti i skida sa sebe već treće hlače, ne planuti. Kada je već prošlo 10 sati navečer, a ona još ne spava, ne vikati. Kada dođe trenutak gdje stvaram, kako ostati u sebi, izgraditi slobodu izražavanja, sigurnost i samopouzdanje.

Bila je ovo godina novih bića na svijetu ovome. Dozvola ljudi da budem blizu i tu u tim posebnim i lijepim trenutcima. Nove ljubavi i vjenčanja, novi prekidi i razlazi ali i vidljiva snaga u drugima za nove početke.
Godina najviše pojedenih lubenica, izgubljenih podataka, pronađenih legića, poderanih tajica i ‘obuci papuče!’ rečenica. Kava na aerodromima i kišnih jutra.
Bila je ovo godina pokretanja moga poziva, otvorila sam obrt i dobila državne poticaje. Radim ono što volim. Radim ono što me veseli. Igram se. Eni je krenula u vrtić, Ian i dalje ne može izgovoriti ‘vježbanje’, pa u Puli na igralištu mi svi puno ‘jebemo’ za dobre mišiće.

Prisutna sam, prisutna dok bosi tragove u hladnom pijesku ostavljamo, dok tražimo blago na obali Oregona. Jurimo za curama koje očekuju hladan val Tihog oceana i prepuštamo se zalazećem suncu što putuje na drugu stanu svijeta. Držim ljestve, dok Z. se penje kroz prozor na katu ‘naše’ kuće u Portlandu. Hodamo po Seattlu u potrazi za sladoledom i čarapama. Radimo autiće od tikvica, umivamo se u ružama i izbjegavamo ‘food emergency’ u japanskom vrtu u Portlandu.
Prisutna sam dok budim se u mraku, tik prije zraka sunca što će obojati nebo baš na moj 33. rođendan, 17.09. u sobi broj 1709 na 17 katu zgrade u Atlanti.
Nedjelja je i ne mogu kontrolirati suze dok grlim cure dok slušamo gospel misu, a zbor pjeva.
Ljub putuje dalje u Pittsburgh, a mi letimo same doma. Jura je s nama u avionu; Ian traži da joj pjevam ‘Three little birds’; tražimo bananu i škare za odrezati etiketu na aerodromu u Parisu. Tri dana ne spavamo zbog ‘jet lega’.

Tu sam, u sebi, dok potpuno sama predajem se dugačkim avenijama i ulicama New Yorka u potrazi za trenutkom, osluškujući grad i prepuštajući oku da me vodi, da me pokreće, da me usmjerava. Došla sam zbog fotografske radionice. Prešla sam Brooklyn Bridge; u jednom danu napravila 20 kilomentara i otišla na sat plesa; sudjelovala u proslavi Hanuke; upoznala osobe koje su mi velika inspiracija; za 10 dollara sjela u kožnu fotelju i dala da mi ulašte čizmice; nasmijala čovjeka u Subwayu; brisala suze u Central Parku; ostala bez daha na vrhu Rockfellerovog centra; kupila si knjigu u MET muzeju i mislila da ću plakat u Guggenheimu.
Iskusila sam nova otkrivanja i prepuštanje upoznavanja sebe u novim, a poznatim svjetovima. Onima gdje nekada davno već kročila sam. Ali nova sam ja, a nove su ulice.

Sretna Nova godina!

Inia.