Jašem na rogovima bijelog jelena, gumica popušta i kosa se raspliće, a stopala ne staju. Rasplesala sam  dušu ove godine.

Bez zadrške i kočnica, ideje one šašave ideje, one ideje i želje o kojima maštaš, su uplovile u moje misli, stanovale tu i lakog koraka otputovale u izvedbu, u stvarnost, u ono opipljivo i bile realizirane. Uz njihovu podršku.

U ovoj godini strahovi su ostali u teretnom vagonu, sparkani negdje, a oblak ispunjen maštarijama čvrsto sam zagrlila, kao što grlim njih. I nisam ga pustila. Otvorenih očiju, zagnjurila sam glavu, zaronila u njega, poslušala intuiciju, taj snažni pokretač mene i krenula.

Osluškivanje godišnjih doba najbolji je vodič za realizaciju unutarnjih vrpoljenja. Uvijek sam imala te nalete  obojane energije, koje bi me uzele i vodile u nove priče, u nova poglavlja. Kao što u Proljeće krene pupoljak iz zemlje, ispod onog listića što pao je u Jesen, zgužvao se u Zimu, a još zelen vijorio u Ljeto; krenula sam i ja.
Krenula na radionicu u Barcelonu; pokrenula svoj poziv; krenula u posjet mojoj drugoj obitelji u Amsterdamu; krenula sa njim i curama u šator ispod oblačnog neba; u mračnu špilju duboko ispod zemlje; krenula držeći za ruke moja tri K. na putovanje na drugi kontinent i krenula sama na to putovanje u New York.

Ovo je bila godina putovanja. Onih velikih. Onih u avionu i onih unutar sebe. Onih zajedničkih i onih samo mojih. Onih putovanja od kojih rastemo, od kojih razumijevamo, od kojih shvaćamo i od kojih učimo. Učimo o drugima, učimo o sebi i prihvaćamo slušanje života.

Godina nadilaženja sebe u poznatom i pronalaženja sebe u novom, nepoznatom, drugačijem i onome što ponekad plaši, što izaziva nelagodu i nesigurnost. Izašla sam iz svoje sigurne zone, iskočila iz nje i uskočila, uplivala i prepustila se toj nepoznatoj, nesigurnoj strani.

Ove godine i drugi rođendan je došao i tridesetdrugi pa tridesettreći i peti već. Prolijeću. Prestala sam dojiti Enušku. Ne znam da li je ovo bilo zadnje takvo iskustvo, ali bilo je intimno, bilo je divno i bilo je naše. Ian je moja čuvarica, ona što kaže ‘mama volim te i kada vičeš’, a on, moj čovjek, cimer, drug, ta energija uz koju ja se osjećam sretnom; pokretač.

Odvojili smo stare čavliće i izvukli stranice ormara koji se udomaćio u našoj kućici više od 30 godina. Nema ga, izvukli smo ga van, poput one kaljeve peći, a zid sam obojala u šumsku zelenu.

Došla sam doma nakon dva sata plesa, a na podu kupaonice dočekalo me nekoliko pramenova i uvojaka kose. Ian je ošišala Eni. ‘Da joj nije vruće’, rekla je.

Pitala sam se jesam li ja sada odrasla jer više ne jedem mandarine, nego ih jedu moja djeca?
Otkrila sam moć eteričnih ulja, deda je otišao u dom, slušali smo priče koje Ian priča, spavali u šatorima, igrali skrivača u Ljubljani, Grazu i Beču, kupali se u jezerima, vozili čamac po Mrežnici i Bledu, penjali na sive planine i osjetili kapi vodopada na licima. Eni je je počela skakati sa stepenice.

Evo me, sjedim na biciklu, jurim, vjetar mi paše, on je ispred mene, u potpunom mraku, dok vraćamo se iz Komiže i približavamo se Visu. Uspjeli smo, biciklima tamo i nazad.
Na Risnjaku smo, kamen se otkotrljao ispod tenisice, dok glava govori nogama, još malo i tu smo. Sami nas dvoje, moj čovjek i ja na vikendu u planinama.
Negdje u Amsterdamu sam i trčim za crnim biciklom na koji moram uskočiti ali mi izmiče, trčim brže i sjedam, noge su u zraku, držim se. Hodam preko mosta, a golub prelijeće, idem tamo gdje želim biti.
Na Kalniku, penjem se po stijeni dok špaga mi je oko struka, želim odustati, strašno je i strmo, dosta mi je, ali eto, tamo dolje stoji jedna osoba koja mi kaže: ‘Ti to možeš’. I penjem se do kraja.
Budim se u mraku, negdje u Švicarskoj, spremna fotografirati vjenčanje 12 sati.
Na Papuku smo, naš prvi zajednički treking, dah želi odustati, noge samo nestati, a ja biti negdje drugdje, ali čovjek moj, kaže mi: ‘Ti to možeš, još samo malo’. I ja to mogu.
Voljela bih moći to i bez drugih pokretača, ali očito mi trebaju. I s razlogom se nađu ovdje. U trenutku nesigurnosti. Zahvalna sam na njima. Na mojoj obitelji koja u svojoj zbrkanosti, neobičnosti i različitosti odlično funkcionira i razumije se, nekada manje, a nekada više. Svaki član doprinosi nevjerovatnu energiju, toplinu i dragi mi povjetarac.
‘Ja sam uvijek donosio odluke sa srcem’, tata mi kaže i riješi sve moje probleme. Prepreke nestaju. Kada imam dileme i teško donosim odluke, mama mi kaže: ‘Isto ti je da li si u Šibeniku ili New Yorku’. Moji roditelji često putuju svijetom, motorom, ali tu su. Uvijek kada ih trebam, a kada nisu, tu su drugi baka i deda.  Oni mi poklanjaju trenutke gdje mogu otići, a vratiti se ispražnjena za nova punjenja. Oni poklanjaju nam šetnje u dvoje i naše pizza – pivo – kino večeri.
Moja tri brata voljela bih još više stiskati u čvrste zagrljaje. Sa sestrom što sluša, čita priče, poznaje me i vidi me, poptpuno golu, neka uvijek čuva tajne sestrinstva. A tu ljubav vidim u Ian i Eni, uvijek. I ja sam sretna.

Vesele me prijatelji i oni novi i potpuni stranc, kojega nikada više neću vidjeti u životu. Ali taj stranac, ostao je tu i napravio važnu ulogu u mom životu. Pronašla sam utjehu i motivaciju u toj osobi što samo u prolazu je tu. Kada dozvoliš stranacu da priđe, pružite si slobodu, onu bez osude, onu u kojoj čovjek stvara i ostvaruje sebe. Hvala ti. Hvala vam.

Kako ta bogata, raznovrsna iskustva, uspomene izvući iz ladica i primijeniti sutra? U onim trenutcima kada ona vrišti i skida sa sebe već treće hlače, ne planuti. Kada je već prošlo 10 sati navečer, a ona još ne spava, ne vikati. Kada dođe trenutak gdje stvaram, kako ostati u sebi, izgraditi slobodu izražavanja, sigurnost i samopouzdanje.

Bila je ovo godina novih bića na svijetu ovome. Dozvola ljudi da budem blizu i tu u tim posebnim i lijepim trenutcima. Nove ljubavi i vjenčanja, novi prekidi i razlazi ali i vidljiva snaga u drugima za nove početke.
Godina najviše pojedenih lubenica, izgubljenih podataka, pronađenih legića, poderanih tajica i ‘obuci papuče!’ rečenica. Kava na aerodromima i kišnih jutra.
Bila je ovo godina pokretanja moga poziva, otvorila sam obrt i dobila državne poticaje. Radim ono što volim. Radim ono što me veseli. Igram se. Eni je krenula u vrtić, Ian i dalje ne može izgovoriti ‘vježbanje’, pa u Puli na igralištu mi svi puno ‘jebemo’ za dobre mišiće.

Prisutna sam, prisutna dok bosi tragove u hladnom pijesku ostavljamo, dok tražimo blago na obali Oregona. Jurimo za curama koje očekuju hladan val Tihog oceana i prepuštamo se zalazećem suncu što putuje na drugu stanu svijeta. Držim ljestve, dok Z. se penje kroz prozor na katu ‘naše’ kuće u Portlandu. Hodamo po Seattlu u potrazi za sladoledom i čarapama. Radimo autiće od tikvica, umivamo se u ružama i izbjegavamo ‘food emergency’ u japanskom vrtu u Portlandu.
Prisutna sam dok budim se u mraku, tik prije zraka sunca što će obojati nebo baš na moj 33. rođendan, 17.09. u sobi broj 1709 na 17 katu zgrade u Atlanti.
Nedjelja je i ne mogu kontrolirati suze dok grlim cure dok slušamo gospel misu, a zbor pjeva.
Ljub putuje dalje u Pittsburgh, a mi letimo same doma. Jura je s nama u avionu; Ian traži da joj pjevam ‘Three little birds’; tražimo bananu i škare za odrezati etiketu na aerodromu u Parisu. Tri dana ne spavamo zbog ‘jet lega’.


Tu sam, u sebi, dok potpuno sama predajem se dugačkim avenijama i ulicama New Yorka u potrazi za trenutkom, osluškujući grad i prepuštajući oku da me vodi, da me pokreće, da me usmjerava. Došla sam zbog fotografske radionice. Prešla sam Brooklyn Bridge; u jednom danu napravila 20 kilomentara i otišla na sat plesa; sudjelovala u proslavi Hanuke; upoznala osobe koje su mi velika inspiracija; za 10 dollara sjela u kožnu fotelju i dala da mi ulašte čizmice; nasmijala čovjeka u Subwayu; brisala suze u Central Parku; ostala bez daha na vrhu Rockfellerovog centra; kupila si knjigu u MET muzeju i mislila da ću plakat u Guggenheimu.
Iskusila sam nova otkrivanja i prepuštanje upoznavanja sebe u novim, a poznatim svjetovima. Onima gdje nekada davno već kročila sam. Ali nova sam ja, a nove su ulice.

I eto, ponovno je došla Zima, stežem klizaljku oko zgloba i gledam njih dvije kako drže tatu za ruke, sada već stabilne i spremne da same krenu u krug.

Prisutna sam.

Sretna Nova godina!














































Inia.