Inia Herenčić

Prepustili smo misli neka bezbrižno plutaju dok nam gola tijela u vrućoj vodi bivaju sve opuštenija, sve lakša, sve dalja. Dok se ponovno ne vratimo u njih, bliži nego ikada prije. Para će nestati. Koža će obgrliti um ponovno, sjediniti se s njime. Ogledalo će se odmagliti, kapljice svoj trag ostaviti, tijelo odjenuti, a mi zagrljeni zaspati.

Dah se čuje, stopala sama valove stvaraju, ruke izranjaju u suton. Plivam nošena osjećajima i trenutcima koje mi je podarila 2016-ta godina.

Let za drugu zemlju. U Danskoj smo, sami ovaj put. Nas dvoje i još jedno srce što raste u meni. Promrzli nožni prsti, hod po drugoj strani ulice, izuvam cipele i navlačim vunene čarape, dobro sam. Spavanje u istoj sobi, svatko na svom uskom krevetu, ali nikada intimniji. Prostor nam dopušta da istražujemo one daleke sanje.
Hladno je. Na biciklu se vozimo, prekrivenih lica, i svaki s jednom crvenom rukavicom na ruci. Koljena nam se dodiruju za malim stolom dok juhu jedemo. Utrubu nam grije.

Pružam ruku prema magli i čekam da me čvrsto primi za dlan i privuče bliže vrhu. U planinarskom domu na Bjelolasici smo. Spavamo na starim, prljavim, škripavim krevetima na kat. Ali tu smo, svi troje.

Čitam knjigu i pogled dižem čvrsto zatvorenih očiju prema suncu koje me grije dok svuda okolo je snijeg. Nikada tu knjigu nisam pročitala do kraja. Ali gledala sam planine kako izranjaju među oblacima i Zoku koji uči skijati, a ja sa velikim trbuhom šećem za Ian po dubokom snijegu.

Moj brat je opet postao tata, rodila se Hana.

Snijeg se otopio, priroda je počela umakati kist u boje i buditi ljude.
Kopamo i zemlju u tačke stavljamo. Male ruke su se složile i veliki vrt napravile.
Otišli smo na more. Plešemo nasred ulice. To je More prije mora i dolaska nje.

Bližio se trenutak, bila je spremna, jednog sunčanog jutra. Probudila me je prije svih. Rodila sam. Došla je na svijet ovaj naša bebe E. Predivno iskustvo, roditi. Roditi dijete proljeća sa crvenim srčekom na nosu.

A onda: naša mala obitelj ima četiri člana. Ponovno dojim, a noću slušam bosa stopala kako capkaju iz druge sobe do velikog kreveta. Ljubav, ljubav dvije sestre koje poznaju se puno duže nego mi mislimo. Drže se za ruke dok spavaju, skupa se smiju i zajedno plaču. Ponovno imamo fleke od bljuckanja po hlačama, vestama, podu.
Fotografije, fotografije trenutka: Ian bere paradajz, cijedi joj se niz prste, haljinica je flekava. Suncokret je narastao. Ležimo na trampolinu i gledamo oblake. Kopam po torbi u potrazi za bonbonom jer viče avionu da ga baci. Bacio ga je. Više ne idem na prenatal jogu, idem na jogu za mame i bebe. Opet smo na moru, u četvero. Vruće nam je pa bježimo u planine. Mi i Julijske Alpe. Prepuštamo se intuiciji, spontanosti i dopuštamo da osjećaji nas vode. Znamo što radimo, mislimo da znamo što radimo, ne znamo što radimo. Plešemo kroz život u ritmu naših udisaja. Ples nas vodi do novih iskustva i trenutaka dijeljenja sebe, jedno drugome, njima. Našoj djeci.
On nosi jednu, ja drugu, visoko prema vrhu, prije zalaska sunca, a obadvije spavaju. Gledamo krave na putu, repom muhe tjeraju. Pričam priču, treću za redom. O njima kako spašavaju svijet. O vještici i letećim konjima. Prste u hladnoj Soči kupamo. Mrak je pao, nemamo lampicu, jedna na sisi, druga na tuti, trava ispred nas i šator koji nikada nismo postavljali. Njemu je rođendan, 30-ti. Imamo pomoć. Ljudi su dragi. Spavamo na 12 malih podloška koje nam je konobar posudio, kako bi noć u šatoru bila udobnija. Grlimo se jer jutro je maglu otjeralo, vlagu sunce isparilo, cure su dobro, a nas samo malo leđa bole. Uron u hladno Bohinjsko jezero. Preskanje ograde i zamaljani prsti od malina i ribizla. Prevelika kabanica, gacanje po lokvama i mokre čarape.
Ponovno nismo planirali, predali smo se struji neka nas vodi, bili smo grančice koje rijeka nosi, rijeka s kojom putujemo, lutamo, zastajemo, jurimo, bivamo zarobljeni, bespomoćni, snažni, ojačani i zajedno nastavljamo dalje.

Nepoznati ljudi pustili su me u svoje domove i povjerili mi važne životne trenutke da ih za njih sačuvam kroz svoje oči. Zahvalna sam. Hodali smo šumom, za moj rođendan, a oni su pjevali: Odsjaj jutra, rosa blista, cvijet do cvijeta, list do lista, pčela sanja bijeli vijenac, dubok kao gorski zdenac.
Vozila sam se sama u noćnom tramvaju.

Prošlo je ljeto, došla je Jesen.
Moja sestra je upisala faks i otišla od kuće. S nekim ljudima sam se udaljila, a s nekima ponovno zbližila. Ponekad mi fale prijateljice koje nisu više tu. S nekima sam vodila razgovore za kojima nisam ni znala da žudim. Želim rasprave o svijetu, umjetnosti i životu. Za neke sam fino kuhala. Ali i dalje žicam mamin ručak, teglicu ajvara, pekmeza, cikle ili karton jaja. Nekada tražim samoću. A nekada viknem i kada ne treba. Više nigdje kapi kiše ne prolaze, imamo novi krov i krovne prozore. Naš mali autić, zamijenili smo većim. Četvrtak je ponovno postao naš dan za dejt.
Bebe E je postala Enići. Doma imamo naš mali teatar. Idemo kod logopeda. Pao je mrak, a mene su s njih dve zatvorili u Zoološkom vrtu. Prvi put sam rekla: ‘To je moja kćer.’
Bez Ian smo u Hamburgu. Idemo doma, a avion leti bez nas. Tuširamo bebu u umivaoniku na aerodromu. Letimo po treći put tu subotu, ali evo nas, opet nas je četvero u krevetu. Zole si je počeo kauč slagati. Nekada mi je to oke, a nekada ne. Ian puše treću svjećicu na torti. Tri godine imaš ti.

Listići su zemlju počeli prekrivati, zima došuljala se.
Voljela bih da dani ne jure pored mene, da njihovo odrastanje bude sporo, a mi prisutni u tom procesu.
Evo nas u Beču. Hodamo preko mosta, guram kolica s njih dvije, gledam u rijeku. I Dunavu je hladno. Nemam rukavice, vestu navlačim. Eh, da mi je ona jedna crvena. Došao je Bobo. Crtamo i rezuckamo. Plešemo.
Uspjeli smo obadvije uspavati do 20:00h. Nismo ih uspjeli uspavati do 23h. Gledali smo prvu predstavu u vrtiću. Ian ljulja Enušku, prvi put u svome životu. Opet smo prekasno zasadili pšenicu. Još imam dvije piramide veša za opeglati. Otplesala sam godinu uz Urbana. Imamo prvi zubić. Božić je došao i obitelj je tu. Svi. Lijepi božić naš. Čitam knjigu. Pročitati ću je do kraja.

Puno toga tihoga, tajanstvenog i nevinog događalo se u meni i izazivalo suze, smijeh i trnce po koži. I to ostavljam neka tamo sniva, pohranjeno, za neka buduća sjećanja i mreškanje bora oko očiju.
Voda se uzburkala na površini, pokrenula novi val. Započeo je ciklus novi i spremna sam za njega. Dobro došla 2017-ta!