Ian,

ne poznajem nikoga kao ti.
Ti si te, ti si seka, ti si planinarka, slikarica, fotoaparatica, istraživačica, vila, a ponekad i mala mama.
Tebi je radost tu, uvijek u prolazu, uvijek opipljiva i nadohvat ruke.
Ti stvaraš iz svoje glave, a plešeš iz srca.

Dok hodaš cestama svijeta u crnim lakiranim cipelicama jedan broj prevelikima ti si na pozornici svojih snova. Ponekad si na balu, ponekad se umivaš u cvijeću što raste u betonskim žardonijerama i bori se za sunce koje skrivaju visoki neboderi. Dok je tijesno u gradu penješ se na zidić, vadiš špagu i stvaraš svoju sivu planinu koju krećeš osvojiti.

Ti si naš vodič i najveći učitelj svojoj Enici. Vas dvije povezane ste tihim nitima sestrinstva koje osjećate dok vam sitni pijesak more valjuška oko bosih stopala. Osjećate se pogledom i dodirom. Veza je snažna, a ljubav kao da opipati mogu. I kada E. tijeskoba prožima, ti si joj spas. Razumiješ njene neizrečene misli, svjetliš joj put i daš tu jednu kriškicu mandarine. Jednu večer, ošišala si joj i kosu, ‘da joj nije vruće’ rekla si. A kada te ljuti, ponekad plačeš ali svaka svađa završi sa ‘mir, mir, mir – nitko nije kriv’!. Za nju, uvijek si tu.
Ti vidiš dugu dok zaljevaš vrt; osjetiš tugu kod drugih i rado miluješ tanku, naboranu kožu svoje prabake; krevet pretvaraš u špilju za sebe i seku, a ponekad se obračaš Flekiju u zvjezdicama. Sa čeonom lampom skupljala si jaja od koka, a hranila ih salatom iz vrta, radila pite, pizze i cimet pužiće. Uz tetu Jeju tražila si pečenjake u polju, a kada kažeš anđelima da čuvaju našu obitelj, nabrojiš sve od reda. I bake i dede, i Nou i Hanu i Lina, Tina, Jana, Jeje i Eli.

Tata je tvoj princ, vas dvoje imate svoj nevidljivi plaš, utvrdu gdje stvarate i igrate se. Samo ti i on. Dok sjediš u malom čamcu na napuhavanje, a on te pusti nizvodno uz rijeku i onda hvata, pitaš ga da li je zaboravio da ti imaš samo 4 godine. Za rođendan si mu izradila lančić i napravila pravi piknik. Tata je još uvijek nekada spor, zna se izgubiti ili napraviti griz sa kuglicama, ali i takav, ipak bude ‘yes, yes griz’.
Pozivaš me da prislonim uho pored tvog na koru drveta i slušam što nam ima za reći. Ljuti te smeće na ulicama. Naučila si puno novih riječi reći ali i dalje idemo kod logopeda. Znaš nas iznenaditi sa svojim sjećanjima o kojima govoriš kao da su se dogodila jučer i pitaš me:’mama zar si zabravila?’. Kažeš da je nemoguće da ti dečko slomi srce, pa se pitam koliko još tajni čuvaš?

Tražiš me slikarsko platno i boje jer ideš crtati ‘iz svoje glave’. Uvijek si spremna za piknik, a u hodniku je tvoj spakirani ruksak za put. On čeka. Kao i ti, svako novo putovanje i pravu pustolovinu. Nekada prije spavanja pričaš Eni o Africi, Sjeverom i Južnom polu, Japanu, Parisu, zemlji vatre i leda ili ‘Ameriki’.
Bojiš se mraka i uvijek zaspiš uz svjetlo, ali kročila si uz tatu i mali fenjer u potpunom mraku ispod zemlje u Snežnoj jami. Svako jutro kada se probudiš, palac ti je zgužvan i slinav, a pramen kose rasčupan. Za tjestiće si uvijek raspoložena, mogu i za doručak. Voliš predstave i priče i haljine do poda. Kada vidiš prašinu da svjetli na suncu, kažeš da su to kućne vile. Čula sam te kako prijateljicama govoriš da nije važno tko je lijep, nego tko je dobar u srcu.

Već tradicionalno, po Istri skupljamo travke za farbati jaja za Uskrs. U Puli već znaš gdje ima dobar slatkač, a u Ivanić Gradu svadala si penjanje na skejt parku. Jahala si konja i zaspala tati na rukama pored svjetionika na Glavotoku. Slagala si šator i kampirala ispod mliječne staze, u Bledu si plivala pored labuda; a po Bohinju vozila se u kanuu. Tata nas je tražio po ulicama Ljubljane dok igrali smo skrivača.
Preletila si ocean i bila u Americi. Vratila si se u ‘lijepu našu Hrvatsku’ ispunjena pričama, doživljajima i uspomenama. Bila si u najvećoj knjižari na svijetu; u Portlandu sam te nosila na ramenima dok neki bend je svirao pop, a ti si fotografirala. Na obali Oregona tražila si i pronašla blago; u Seattlu si pokrenula misiju zvana ‘potraga za sladoledom’. U Atlanti smo nas tri sjeli u tramvaj i odvezle se na pravu gospel misu.
Kad nam je tata na putu ti kažeš da nije fer, da on ima najduže praznike, ali zato mi imamo tajna druženja. Kada ne znam što bih kuhala pa odemo van nešto pojesti pogledaš me sa komentarom:’mama meni je fino i ovo šta skuhaju u restoranu, ali finije mi je kad ti doma kuhaš’.
Planinama uvijek stremiš, a more te vuče. Kažeš da ti je more najdraže biće od svih bića i da bar kao tvoja prijateljica Korina možeš živjeti na moru. Primaš seku uvijek za ruku i vučeš u zagrljaj kada vidiš da te treba ili kada te bole noge, Eni je ta zbog koje ćeš se dići i potrčati dalje.
Još uvijek pusa i zagrljaj mogu otjerati sve probleme i bol. Zapamti to. I onda kada na stupu za mjerenje označimo onaj dio do kojeg sada ne možeš ni kada se protegneš na prste. Ostavljaš bez riječi riječima:’Jednog dana kada ti mama postaneš anđeo onda ćeš zvijezdicama pričati o nama’.
Hoću Ian.

Za rođendan si tražila role i čekaš da ti napišem novu priču. Pišem je. Ovo je tvoja priča, smučkana od sastojaka misli i osjećaja, od sreće i uspomena uz prstohvat emocija koje čuvam kao tajnu, nevidljivu, utkanu negdje duboko pod kožu, u srce, puštenu da raste, širi grane i uči me. Hvala ti. Hvala ti onda kada vičem i kada sve ono ružno u meni nađe put da izađe van, da ti se pokaže, a ti mi samo kroz suze uzvratiš sa: ‘ali ti si najbolja mama od Bleda do Bohinja pa Murtera i južnog pola, sunca i nazad’. Nisam. Ali hvala ti. Hvala ti što me razoružaš, pometeš ono ružno i prospeš u vjetar, dok čestice ljubavi poput osunčane prašine plivaju oko nas. Uvijek.

Sretan ti 5 rođendan Ian!