Inia Herenčić

Kosa mi je još bila slana i mokra, pao je mrak, vozili smo se iz smjera mora prema Zagrebu, kada sam shvatila da je ostalo još 10 tjedana do termina i trenutka kada ćemo bebu našu upoznati. Prvu bebu.

Sunce je sjalo, oblaci su obgrlili šumu i čarobnu maglicu stvarali dok vozili smo se po planinskoj cesti i napuštali snijeg sa visine. Golo drveće, potok što nas je pratio, miris zime na odlasku i prvi dan proljeća najavili su da ostalo je još 10 tjedana do termina i trenutka kada ćemo bebu našu upoznati. Drugu bebu.

Okupani suncem pozdravili smo Zimu.
Proljeće, o spremni smo za svaki novi pupoljak što nam nosiš.

U spomen na Zimu i proslavu Proljeća, neki od naših izleta ove zime.

Dodir iznutra.
Dodir bića što raste u meni, trgno me da dignem pogled sa knjige. Samo šuljanje vrhova snježnih planina vidi se na obzoru. Osunčane planine, u lagoj izmaglici nadmeću se čiji vrh će se propeti bliže bijelim oblacima.
Visine, visine me hrane, misli potiču, ideje stvaraju. Sunce na obrazima, čelo koje se bora dok oči škilje i mirni dah.. o život je lijep.
Pjev ptica utapa se u žamoru što ljudi stvaraju, ali ja plovim.
Dijete spava, čovjek moj spušta se niz planinu bijelu, a ja sam tu. Plovim i dalje.

I um ponekad tiho vapi za promjenama iz prirode…