mama diaries | Inia Herenčić

godina nasmijanog jutra

Kada bi 2014 bila poglavica nekog plemena zvali bi je: Poglavica Nasmijanog Jutra. Bila je takva. Nasmijanog jutra.
U 2014-toj krevet za dvoje, postao je veći i sada je krevet za troje. Prvi put me je netko pogledao i rekao mi mama. A njemu tata.
Naučili smo plesati, nas dvoje. On i ja idemo na jogu svaki četvrtak. Skoro svaki. Osim kada nam se neda ili kada markiramo pa odemo u grad na pivu.
Posvetila sam se svojim hobijima. Sudjelovala sam na nekoliko fotografskih radionica, imala izložbu, prijavljivala se na natječaje i radila stvari zbog sebe. I nikoga drugog. Uz njihovu podršku. Bila sam hrabra i pomislila da jesam dovoljno dobra da bih ostvarila neki naum. Nisam susprezala pred strahovima. A ponekad i jesam. To želim još naučiti, kako biti siguran u sebe. Ona, kćer naša daje mi tu snagu i motivaciju. Mama sam. Učim to biti, svaki dan. Imam dileme i dalje sam neodlučna. Manje nego prije. Slušam sebe, pratim intuiciju i tako stvaram i odgajam. Vjerujem spontanosti i ponekad prepuštam trenutku da mi pokaže put.
Pjevam iako ne znam pjevati. Ponekad plačem zato što mi se plače. Žicam puse i zagrljaje. I mijenjanje pelena.
Jednom sam provjeravala da li se je ukakala i gurnula prst u pelenu. Bila je pokakana.
Nisam mogla spavati cijelu noć kada je prvi put pala s kreveta. Razbila sam nekoliko čaša. Opet. Ali i Zole je. Jednu lijepu šalicu. Bacila sam zaljepljene kistove i potrošila više od pet kantica bijele boje. Sve sam pofarbala.
Gledali smo filmove koji su nas dirnuli i potaknuli na razgovore. Švercali smo se na kazališne predstave. Svirala sam klavir, za svoj gušt.
Cika je prestala biti dovoljna. Ian je počela jesti. I naučila puzati. Nije prošlo niti jedno uspavljivanje da nisam odala zahvalu na danu anđelu čuvaru.
Napravilia sam tortu. Po prvi put. Pravu tortu.
Volim gledati njih dvoje kako se igraju. Volim stvaranje naših zajedničkih trenutaka, naše šetnje, odlazak na plac, ribice u tavi i blitvu iz vrta.
Ian je dobila zubiće. Ima ih 6.
Imamo policu samo sa slikovnicama. Čitam priče svaki dna. Jednu po nekoliko puta. Drugu još toliko.
Dobila sam naočale. Posadili smo paradajz. I jeli ga. Pišem.
Dobili smo nove moći. Naučili smo učiti od nje, naše bebe, sada curice. Kroz nju učimo o nama i o životu. Rastemo. Igramo se.

Putovali smo. Otkrivali Italiju. Istraživali Austriju. Bili na mjestima u Hrvatskoj na kojima nikada prije nismo. Prolazili ispod znakova koji su govorili da tu se proći ne smije. Plivali u moru. Letili u avionu prvi puta svi troje. Pokisnuli u Parizu. Vozili na brodu. Jahali konja. Putovali i planinarili 30 dana po Bosni i Crnoj Gori. Upoznali sebe. I druge. Prihvaćali izazove i sasvim nove situacije. Prepustili se prirodi i divili se njenim ljepotama. Slušali svijet oko sebe. Njegove udahe i izdahe. Uskladili se s njima. Pomagali smo drugima. Sadili krumpir i grašak. Vadili mrkvu iz blatnjave zemlje i mljeli kukuruz.
Sudjelovali na festivalima o putovanju. I bili gosti u emisiji. I Ian se je našla pred kamerama. Navijali smo na tribinama i gledali košarkaške utakmice.
Jedan moj brat postao je muž. To je ljubav.
Umrljani tortom proslavili smo prvi rođendan. Jedna prijateljica postala je mama, a druga će tek postati. A jedna živi daleko, ali uvijek je tu.
Stvorila sam recept za fini, fini kruh. Kiselila ciklu. Ian jako voli ciklu. Pili smo puno čaja. I onaj u 5.
Ponovno sam počela voziti bicikl. Ian je napravila svoje prve korake! Grlila sam moju drugu obitelj iz Nizozemske.
Počela sam raditi. S time su došle nove promijene kojima svaki dan poželim dobar dan.
Imali smo najljepši Božić. Bili su tu i mama i tata, Lin i Martina i Noa, Tin i Valentina, Jan i Lucija, seka Lea, deda i nas troje. Sjedili smo u krug i uz vatru u kaminu satim razgovarali. Smijali se. Bunili. Suze pustili. Grlili. I ponosili jedni drugima.
I to su samo neki dijelići uspomena.
Godina Nasmijano Jutro donijela nam je nova iskustva, nove poglede na život i nove izazove. Jer problemi ne postoje, samo izazovi. To nas je Zoksili naučio.

Sretna Nova godina!

Komentiraj

proslava za Jesen

Slavili jesen i 13 mjeseci valjajući se po šuštavom i osunčanom pokrivaču satkanom od žutih listića. Više nije beba. Sada je curica prava. Ali još uvijek prste od blata voli staviti u usta.
Igra počinje čim oči otvori. Ponekad je mala ninja i šulja se po kući, a ponekad glasno ‘posprema’ i radi reda. Planinari. Planinari po kauču, stepenicama, stolu i po planinama. Voli mom na balkon izbaciti, vrata zatvarati pa igrati ‘pogodi tko je’ dok sreća joj kroz glas zvučno bježi. Čita, puno čita. Pleše.
Žica smokiće po tribinama kad nas dad na tekmu odvede. Na pravom je putu u Krivom putu. Maše ekipi od Črnomerca do Maksimira. Zna točno u kojem zavoju treba skrenuti za igralište. Razgovara sa skakavcima i paucima. Smije se. I smijemo se mi s njom. Svakoga dana.
Ajme što volim tu čaroliju i radost koju nam daruje!

Volim jesen.
Njezine boje. Mirise. Veseli nered koji napravi. Plašt kojim ogrne ulice.
Volim njene faze. Njen dolazak. Blago šuljanje. Buđenje. Buđenje boja. Njihovo preljevanje.
Jesen nam radosno poklanja trenutke. Trenutke da zastanemo, podignemo glavu i zatitramo. Zatitramo poput tog žutog listića u krošnji. I njegovog narančastog prijatelja.
I kiša. Uopće me ne ljuti u jesen. Ona samo pada.
Lijepo spavam kada pada.
Vrhunac jeseni. Začara me. Korak uz vjetar poskakuje.
Noćne sjene igraju se. Priroda se priprema da bude gola. Ne suspreže se. Samo se prepušta. Čisto je. Mirno. Spremno za ciklus života. Jedan početak ponovnog kruga.
Zatim dolazi rasplet.
Kraj. Kraj jedne divne Jeseni.

Komentiraj

vidi more

Nakon hoda po visokim planinama spustili smo se do Hrvatske i Jadranskog mora. U Splitu smo se ukrcali na trajekt i krenuli prema otoku Visu. Volim Vis. Njegov šarm, miris, tajanstvenost i čaroliju koju skriva.

Komentiraj

na putu prema gore

Ideje za nama velike uspone počinju čim ugledamo visoke vrhove. Mame nas. Drugo poglavlje je pokret realizacije. Nadahnuti i ohrabreni od iskusnih planinara svjesni smo da uspon mora započeti što ranije ujutro. Svaki ruksak mora sadržavati bar 3 litre vode, neku energetsku čokoladicu, majicu za presvući, a stopala dobre cipele te glava – šeširić. Naš ruksak ima još neke stanovnike: barem 2 pelene,vlažne maramice, sendivić ili dva, jabuka, čokoladica. Moj ruksak je to, a Zoksili ima poseban ruksak. Njegov može disati, spavati, kakati, papati, brbljati, pjevati, mahati i veseliti se. Najbolji i najslađi ruksačić naš. I da! Ima 9 kila. (za sada). Tu torbu treba nositi na 2500m nadmorske visine.

Uspjeli smo! Popeli smo se do vrha! Uz nekoliko stajanja, odmaranja… došli smo! I vrijeme je za zasluženi ručak : )

Na putu prema dolje nabrali smo divnog planinskog cvijeća za herbarij i otišli na juhicu. I janjetinu. Naša curica voli janjetinu. Smaže više nego tata ; )
Ooh divnog li dana!

Komentiraj

ushit na Durmitoru

Durmitor.
(Volim izgovarati tu riječ onako teatralno, kao da sam Legolas, a želim se igrati sa Aragonom.)
Durmitor.

Put po cesti, uskoj, zavojitoj, donio je poglede na provalije i česte uzdahe oduševljenja. Tunel. (Ili tutunel kako smo kao mali zvali tu iznenadnu pojavu. Tutunel- tutunel vikali bi hvatajući dah svaki preostali kilometar do izlaza.)
Jedan tutunel i došli smo u novi svijet, na novu planetu. Mi, puni ushita i divljenja postajali smo sve manji i manji na toj planeti. Priroda se ovdje zaigrala stvaranjem visokih stijena, jezera, livada, proplanka, šuma.. i ispričala jednu predivnu priču.
Stvorili smo se u njoj, toj priči. Pridružili smo se ostalim likovima i prepustili stvaranju novih stranica. Ah.. Durmitore.

Moji šumski ljudi. I vilenjaci su tu. Da.

Komentiraj

dan u Sarajevu

Jedan post s više fotografija, a manje slova. Došli smo do Sarajeva. Uske uličice, suveniri što zaokupljaju pažnju svojim bojama i zvukovima. Živo je. Miris prave kafe ili ćevapa, vreva i glazba. Zabavili smo se, bježali od pljuska, odmorili i fino najeli:)

Pronašli smo i bosanske pješčane piramide.

Krenuli smo prema Crnoj Gori. Bez plana. Došli smo tik do granice kada je Zoksili stao, okrenuo auto i vratio nas koji zavoj prije. Skrenuo je na veliku livadu i izašao iz auta. Vratio se sa smiješkom na licu. Našli smo novi dom za danas, a možda i sutra. : )

Komentiraj

došli smo u Igman

Noć je bila duga i puna dizanja iz kreveta, meškoljenja i uzdaha za jutrom. Nas troje u jednom uskom krevetu na grbavom madracu. Beba je lijepo spavala ali ne i mi. Drvca u staroj peći izgorjela su, samo su tragovi žara odavali da je prije nekoliko sati tinjao veliki plamen. Bilo nam je hladno. Ponovno smo se šibicama morali igrati. Uf, i grbavi krevet. Zoksili je ustao u mrak, prije sunca krenuo na vrh brda. Pozdravio je sunce u planini i ono njega. Kada se je vratio selo se tek počelo buditi. Došao je taman da legne pored Ian, a ja da sa babom Zumbrom odem kod kravica po svježe mlijeko. Nisam dugo vidjela mužnju krave. Naša bakica nekoć je imala kravu Jagodu. Sjećam se je. Bilo je i ovaca i svinja. Deda je čak konjima i drvenim plugom polje orao. Voljela sam kada bi sijedili na ganjku bosi na drvenom štokrleku i u sumrak okretali pečenjake. I crne zube nakon. O kako slatko to je bilo. Volim selo. Ono selo nekada. Selo iz moga djetinjstva. Sada, priznajem zavrtjelo mi se kada došla sam kod krava što čekale su da pomuzene budu. Ne miriši lijepo. Nikako. Ali za mlijeko, svježe mlijeko i sir za doručak samo treba prvi nalet nelagode pretrpjeti.

Jedan divan doručak, šetnje sa dječicom iz sela, objašnjavanje Ian da brabonjci nisu čokoladni bomboni i bili smo spremni za povratak na onu dugu drndavu cestu.
Nova destinacija bila je Igman. Mjesto 20tak minuta od Sarajeva.
Došli smo i smjestili se u planinarski dom. Divan, ureda, čist i za 10 eura po noći. I dobrim krevetima. Ostalo je još vremena za šetnju prije mraka. Odlučili smo izviditi staru skijašku skakaonicu gdje su se održale zimske olimpijske igre 1984. godine. Visina, tišina, šuma, planinsko cvijeće i nas troje.

Moja Kordića dva osvojili su prvo mjesto. Još davno. ; )

Komentiraj

dan na Prokoškom jezeru

Jesmo li blizu? Pitanje koje nismo više ni izgovarali na glas, znali smo da pitamo se isto. Pred nama je bila cesta, cesta bez asfalta. Uzdizala se, zavojita i duga. Okružena visokim stablima i nepreglednom šumom. Ona spava. Cesta ju je uspavala. Skoro sat vremena drndanja i eto nas. U jednom trenutku stajemo. Visoko smo. Ali još ne vidimo. Počinjemo se spuštati. I eto ga! Veliko jezero, male kućice, krave i ovčice. Zastajemo. Smežurani oblaci izranjanju na horizontu znatiželjno ogledavajući mijenjanje svojih oblika u ravnoj površini jezera. Oni se radoznalo propinju do sunca i svojom sjenom igraju se na zelenom brdu podsječajući na svoju moć i nepredvidljivost. Boje, mirisi, atmosfera, sve mami osmijeh. Naravno, i naša beba je budna. Čim smo stali.

Prokoško jezero živi na visini iznad 1500m. Ljudi su ga svojim dolaskom još davno počeli kiti. Fojnica te okolna mjesta i sela tijekom ljetnih mjeseci počela su gubiti seoski miris jer su ljudi sa stokom krenuli cestom prema jezeru. Život je ovdje ljepši. Nekima. A nekima nije. Nitko ovdje ne živi sva godišnja doba, ljudi dolaze u ljetne mjesece. Neki da ih hladne noći miluju, neki da ovčice i krave na ispašu tjeraju, neki da maštaju i vrt sade, a neki da zarade.
Vikend je i hod oko jezera je poput fine štrudle iz koje bi volio izbaciti neki sastojak. Čudesna priroda, gacanje po natopljenoj travi, zvuk frulice, pa zvonca sa kravice i veselo poskakivanje one male djevojčice u meni. Ljudi su došli. Istom tom dugom, nepravilnom cestom. Oni sjede i druže se, piju pravu bosansku kafu i nude ti domaće kolačiće. Otišli su iz grada na jedan dan, drugi put ove godine, potražiti mir, pogledati oblake u jezeru, udahnuti i nasmijati se. Oni drugi, došli su vatru zapaliti i na njoj meso ispeči, glasnu glazbu slušati, pivu popiti i nered napraviti. Jezero su ovu nedjelju okitile razne kulture. Mladi i stari. Tihi i glasni. Svatko svoju priču ima.
A mi smo ogladnili. Krumpiruša i pita od sira. Kiselo mlijeko od one krave s brda ili hladna piva. Biraj.

Ekipa s projekta Via Dinarica. Oni odlaze danas, svako svojim putem, a pred nama je dugo putovanje i odlučili smo ovdje prenoćiti. Sviđa nam se. Pronašli smo smještaj u jednoj od kućica i požurili se skloniti od kiše. Priroda je pokazala svoju moć i otjerala ljude s jezera. Sjeli su u svoje automobile i odjurili na cestu ostavljajući smeće i kišom ugašeni žar. Ponovno je zavladala tišina i melodija jezera pojačala se.

Morali smo pričekati na ulazak u naš novi dom na jedan dan. Gazdarica Zumbra, baba svima znana. Ona šta peče pite i domaći kruh, ona šta poslužuje i sprema, ona što krave muze. Na ulazu se obavezno izuvaju cipele, a unutrašnjost njenog doma prekrivena je tepisima. Eto poligona za Ian. Toplo je od peči na drva i visoke temperature iz pećnice. Kiša još pada. Gulimo krumpir, režemo, skupljamo i peremo suđe, poslužujemo hranu. Došli Arapi. 10 porcija ribe s rižom. Šapuću se komentari da ove godine ima još više Arapa. Oblaci su još uvijek tamni, a struje nema.
Zaslužili smo gablec! Topli kruh, domaći sir (opet od one krave) i šalica kiselog mlijeka. Nikuda nam se ne žuri.

Prestala je kiša. Otjeralo ju sunce. Krenuli smo u šetnju. Krave zvone i najavljuju povratak kući. Svaka zna vratiti se sama doma. Muuuu! Ian uživa!

Jedna obiteljska prije silaska s brda. Jurimo doma prije mraka naložiti vatru, premotati pelenu, pomaziti se i na spavanje!

Komentiraj

tamo gdje su planine visoke

1.08.2014 je. Stigli smo i zaspali pričajući priču o sutra. Sutra je dan koji nosi nova iznenađenja, dan koji će stvoriti nove uspomene i ispuniti nas divnim trenutcima.

Pred nama je putovanje od 30 dana. To je jedino što za sada znamo. Znamo i da smo tu. Nas troje. I da imamo sve što nam treba.

Spakirali smo kućicu u naš mali bijeli auto i krenuli na put u planine. Bez plana. Stvoriti ćemo ga danas. Ili sutra.

Budimo se s prvim jutrom. Osjeća se svježina dana. Dobro smo spavali. Cijelu noć žuborio je slap i unio dodatnu čaroliju slatkom ušuškavanju u dva mala spojena kreveta. U Bosni smo.

Kreševo. Planinarski dom, zanimljiva predavanja iskusnih planinara, putnika i drugih ljubitelja planinskih vrhova. U tijeku je Kreševo foto i film festival i priča se o projektu Via Dinarica, te dok tata sudjeluje nas dve idemo istraživati sa još jednom mladom mamom, njenom šestogodišnjom kćeri i psom. Prošle smo preko stare drvene ograde i otkrile svijet što se sakrio od prvih pogleda. Sezona je borovnica. Gdje su li se sakrile? Tu su! Radostan usklik male Margite. Ajmo napuniti kanticu tim ukusnim bobicama. Istovremeno su snažne i čvrste, a opet tako krhke i ranjive. Ukusne. U dlan pa u kanticu, a ostale na vrh jezika. I za tren smo obojani predivnim bojama prirode.

Šuma nikada ne šuti. Ona tiho šapuće. Ponekad i pjeva. Skakavci, mali zeleni pauci, leptirići, razigrani cvjetići, zvuk listića na vjetru i grančice što se lome pod stopalima unose želju za smirenim osluškivanjem. Ritam prirode i nastala melodija prožimaju tijelo ugodom. Sretna sam. Osjećam da je i ona. Naša beba. Zadovoljna sam što smo tu gdje jesmo. Bez plana. Slobodni. Dio ljeta provesti ćemo u planinama. Biti će ovo jedno zanimljivo i drugačije putovanje.

Umorna od istraživanja Ian je zaspala na njemu, svome tati. Uživam gledati njihovu bliskost i povezanost. Dragi trenutci nježnosti. A dragi su nama, kao roditeljima i oni trenutci kada beba spava dok vrijeme je ručka. I to se upravo dogodilo, fini domaći paprikaš u društvu dobrih ljudi. Mare je tu.

Beba se probudila. Ručala je i ona. Vratio se i pas praviti nam društvo. On je već stari deda, a ona uživa u njegovom društvu. Zabavljala sam se sjedeći na dekici i promatrajući komunikaciju psa i bebe. Oni se razumiju.

Ian je počela puzati. Sa 9 mjeseci otkrila je kako. Uživamo u ovoj fazi. Zabavno je gledati je kako se odlučuje kamo će te što joj privlači pažnju.

Igrajmo se. Ponekad njezin pogled kao da to govori. Budi tu mama i igraj se sa mnom. Pa… igrajmo se!

Komentiraj

Inia Herenčić

photography

Posts from the ‘mama diaries’ category

godina nasmijanog jutra

proslava za Jesen

vidi more

na putu prema gore

ushit na Durmitoru

dan u Sarajevu

došli smo u Igman

dan na Prokoškom jezeru

tamo gdje su planine visoke