dan na Prokoškom jezeru

Jesmo li blizu? Pitanje koje nismo više ni izgovarali na glas, znali smo da pitamo se isto. Pred nama je bila cesta, cesta bez asfalta. Uzdizala se, zavojita i duga. Okružena visokim stablima i nepreglednom šumom. Ona spava. Cesta ju je uspavala. Skoro sat vremena drndanja i eto nas. U jednom trenutku stajemo. Visoko smo. Ali još ne vidimo. Počinjemo se spuštati. I eto ga! Veliko jezero, male kućice, krave i ovčice. Zastajemo. Smežurani oblaci izranjanju na horizontu znatiželjno ogledavajući mijenjanje svojih oblika u ravnoj površini jezera. Oni se radoznalo propinju do sunca i svojom sjenom igraju se na zelenom brdu podsječajući na svoju moć i nepredvidljivost. Boje, mirisi, atmosfera, sve mami osmijeh. Naravno, i naša beba je budna. Čim smo stali.

Prokoško jezero živi na visini iznad 1500m. Ljudi su ga svojim dolaskom još davno počeli kiti. Fojnica te okolna mjesta i sela tijekom ljetnih mjeseci počela su gubiti seoski miris jer su ljudi sa stokom krenuli cestom prema jezeru. Život je ovdje ljepši. Nekima. A nekima nije. Nitko ovdje ne živi sva godišnja doba, ljudi dolaze u ljetne mjesece. Neki da ih hladne noći miluju, neki da ovčice i krave na ispašu tjeraju, neki da maštaju i vrt sade, a neki da zarade.
Vikend je i hod oko jezera je poput fine štrudle iz koje bi volio izbaciti neki sastojak. Čudesna priroda, gacanje po natopljenoj travi, zvuk frulice, pa zvonca sa kravice i veselo poskakivanje one male djevojčice u meni. Ljudi su došli. Istom tom dugom, nepravilnom cestom. Oni sjede i druže se, piju pravu bosansku kafu i nude ti domaće kolačiće. Otišli su iz grada na jedan dan, drugi put ove godine, potražiti mir, pogledati oblake u jezeru, udahnuti i nasmijati se. Oni drugi, došli su vatru zapaliti i na njoj meso ispeči, glasnu glazbu slušati, pivu popiti i nered napraviti. Jezero su ovu nedjelju okitile razne kulture. Mladi i stari. Tihi i glasni. Svatko svoju priču ima.
A mi smo ogladnili. Krumpiruša i pita od sira. Kiselo mlijeko od one krave s brda ili hladna piva. Biraj.

Ekipa s projekta Via Dinarica. Oni odlaze danas, svako svojim putem, a pred nama je dugo putovanje i odlučili smo ovdje prenoćiti. Sviđa nam se. Pronašli smo smještaj u jednoj od kućica i požurili se skloniti od kiše. Priroda je pokazala svoju moć i otjerala ljude s jezera. Sjeli su u svoje automobile i odjurili na cestu ostavljajući smeće i kišom ugašeni žar. Ponovno je zavladala tišina i melodija jezera pojačala se.

Morali smo pričekati na ulazak u naš novi dom na jedan dan. Gazdarica Zumbra, baba svima znana. Ona šta peče pite i domaći kruh, ona šta poslužuje i sprema, ona što krave muze. Na ulazu se obavezno izuvaju cipele, a unutrašnjost njenog doma prekrivena je tepisima. Eto poligona za Ian. Toplo je od peči na drva i visoke temperature iz pećnice. Kiša još pada. Gulimo krumpir, režemo, skupljamo i peremo suđe, poslužujemo hranu. Došli Arapi. 10 porcija ribe s rižom. Šapuću se komentari da ove godine ima još više Arapa. Oblaci su još uvijek tamni, a struje nema.
Zaslužili smo gablec! Topli kruh, domaći sir (opet od one krave) i šalica kiselog mlijeka. Nikuda nam se ne žuri.