Slavili jesen i 13 mjeseci valjajući se po šuštavom i osunčanom pokrivaču satkanom od žutih listića. Više nije beba. Sada je curica prava. Ali još uvijek prste od blata voli staviti u usta.
Igra počinje čim oči otvori. Ponekad je mala ninja i šulja se po kući, a ponekad glasno ‘posprema’ i radi reda. Planinari. Planinari po kauču, stepenicama, stolu i po planinama. Voli mom na balkon izbaciti, vrata zatvarati pa igrati ‘pogodi tko je’ dok sreća joj kroz glas zvučno bježi. Čita, puno čita. Pleše.
Žica smokiće po tribinama kad nas dad na tekmu odvede. Na pravom je putu u Krivom putu. Maše ekipi od Črnomerca do Maksimira. Zna točno u kojem zavoju treba skrenuti za igralište. Razgovara sa skakavcima i paucima. Smije se. I smijemo se mi s njom. Svakoga dana.
Ajme što volim tu čaroliju i radost koju nam daruje!

_MG_1527

_MG_1604

_MG_1623

_MG_1643

_MG_1752

_MG_1761

_MG_1762

_MG_1802

_MG_1915

_MG_1927

_MG_1972

_MG_2010

_MG_2034

_MG_2065

_MG_2084

_MG_2100

_MG_2111

_MG_2131

Volim jesen.
Njezine boje. Mirise. Veseli nered koji napravi. Plašt kojim ogrne ulice.
Volim njene faze. Njen dolazak. Blago šuljanje. Buđenje. Buđenje boja. Njihovo preljevanje.
Jesen nam radosno poklanja trenutke. Trenutke da zastanemo, podignemo glavu i zatitramo. Zatitramo poput tog žutog listića u krošnji. I njegovog narančastog prijatelja.
I kiša. Uopće me ne ljuti u jesen. Ona samo pada.
Lijepo spavam kada pada.
Vrhunac jeseni. Začara me. Korak uz vjetar poskakuje.
Noćne sjene igraju se. Priroda se priprema da bude gola. Ne suspreže se. Samo se prepušta. Čisto je. Mirno. Spremno za ciklus života. Jedan početak ponovnog kruga.
Zatim dolazi rasplet.
Kraj. Kraj jedne divne Jeseni.