godina nasmijanog jutra
Kada bi 2014 bila poglavica nekog plemena zvali bi je: Poglavica Nasmijanog Jutra. Bila je takva. Nasmijanog jutra.
U 2014-toj krevet za dvoje, postao je veći i sada je krevet za troje. Prvi put me je netko pogledao i rekao mi mama. A njemu tata.
Naučili smo plesati, nas dvoje. On i ja idemo na jogu svaki četvrtak. Skoro svaki. Osim kada nam se neda ili kada markiramo pa odemo u grad na pivu.
Posvetila sam se svojim hobijima. Sudjelovala sam na nekoliko fotografskih radionica, imala izložbu, prijavljivala se na natječaje i radila stvari zbog sebe. I nikoga drugog. Uz njihovu podršku. Bila sam hrabra i pomislila da jesam dovoljno dobra da bih ostvarila neki naum. Nisam susprezala pred strahovima. A ponekad i jesam. To želim još naučiti, kako biti siguran u sebe. Ona, kćer naša daje mi tu snagu i motivaciju. Mama sam. Učim to biti, svaki dan. Imam dileme i dalje sam neodlučna. Manje nego prije. Slušam sebe, pratim intuiciju i tako stvaram i odgajam. Vjerujem spontanosti i ponekad prepuštam trenutku da mi pokaže put.
Pjevam iako ne znam pjevati. Ponekad plačem zato što mi se plače. Žicam puse i zagrljaje. I mijenjanje pelena.
Jednom sam provjeravala da li se je ukakala i gurnula prst u pelenu. Bila je pokakana.
Nisam mogla spavati cijelu noć kada je prvi put pala s kreveta. Razbila sam nekoliko čaša. Opet. Ali i Zole je. Jednu lijepu šalicu. Bacila sam zaljepljene kistove i potrošila više od pet kantica bijele boje. Sve sam pofarbala.
Gledali smo filmove koji su nas dirnuli i potaknuli na razgovore. Švercali smo se na kazališne predstave. Svirala sam klavir, za svoj gušt.
Cika je prestala biti dovoljna. Ian je počela jesti. I naučila puzati. Nije prošlo niti jedno uspavljivanje da nisam odala zahvalu na danu anđelu čuvaru.
Napravilia sam tortu. Po prvi put. Pravu tortu.
Volim gledati njih dvoje kako se igraju. Volim stvaranje naših zajedničkih trenutaka, naše šetnje, odlazak na plac, ribice u tavi i blitvu iz vrta.
Ian je dobila zubiće. Ima ih 6.
Imamo policu samo sa slikovnicama. Čitam priče svaki dna. Jednu po nekoliko puta. Drugu još toliko.
Dobila sam naočale. Posadili smo paradajz. I jeli ga. Pišem.
Dobili smo nove moći. Naučili smo učiti od nje, naše bebe, sada curice. Kroz nju učimo o nama i o životu. Rastemo. Igramo se.
Putovali smo. Otkrivali Italiju. Istraživali Austriju. Bili na mjestima u Hrvatskoj na kojima nikada prije nismo. Prolazili ispod znakova koji su govorili da tu se proći ne smije. Plivali u moru. Letili u avionu prvi puta svi troje. Pokisnuli u Parizu. Vozili na brodu. Jahali konja. Putovali i planinarili 30 dana po Bosni i Crnoj Gori. Upoznali sebe. I druge. Prihvaćali izazove i sasvim nove situacije. Prepustili se prirodi i divili se njenim ljepotama. Slušali svijet oko sebe. Njegove udahe i izdahe. Uskladili se s njima. Pomagali smo drugima. Sadili krumpir i grašak. Vadili mrkvu iz blatnjave zemlje i mljeli kukuruz.
Sudjelovali na festivalima o putovanju. I bili gosti u emisiji. I Ian se je našla pred kamerama. Navijali smo na tribinama i gledali košarkaške utakmice.
Jedan moj brat postao je muž. To je ljubav.
Umrljani tortom proslavili smo prvi rođendan. Jedna prijateljica postala je mama, a druga će tek postati. A jedna živi daleko, ali uvijek je tu.
Stvorila sam recept za fini, fini kruh. Kiselila ciklu. Ian jako voli ciklu. Pili smo puno čaja. I onaj u 5.
Ponovno sam počela voziti bicikl. Ian je napravila svoje prve korake! Grlila sam moju drugu obitelj iz Nizozemske.
Počela sam raditi. S time su došle nove promijene kojima svaki dan poželim dobar dan.
Imali smo najljepši Božić. Bili su tu i mama i tata, Lin i Martina i Noa, Tin i Valentina, Jan i Lucija, seka Lea, deda i nas troje. Sjedili smo u krug i uz vatru u kaminu satim razgovarali. Smijali se. Bunili. Suze pustili. Grlili. I ponosili jedni drugima.
I to su samo neki dijelići uspomena.
Godina Nasmijano Jutro donijela nam je nova iskustva, nove poglede na život i nove izazove. Jer problemi ne postoje, samo izazovi. To nas je Zoksili naučio.
Sretna Nova godina!
Komentiraj