Inia Herenčić

Nakratko su me ulice, zgrade, mirisi, atmosfera, energija odvele na davne ali negdje pohranjene trenutke i sjećanja na ulice Amsterdama, New Yorka, Londona, Berlina, Copenhagena.. iako čudovište zvano globalizacija nemilosrdno proguta, prožvače, a zatim servira isti meni diljem svijeta svaki grad ima svoj šarm, melodiju i ozračje. Zato putovati volim.
Živo je. Gospodin ljubičasta marana jede sladoled iz čašice na kiosku, curica zastaje i promatra ga. Mama ju zove. Ona dječjim trkom odlazi. Mlada cura sakriva se iza reklame koja i po danu svjetli, skida balerinku i izvlaći iz vrećice štiklu. Ima neki važan sastanak.
Biciklisi jure. Gospodin je naručio još jedan sladoled, ukras je skinuo. Zimske jakne šeću se. Mame guraju kolica, sakrivaju djecu od vjetra. Žena što promatra isklesana je u skulpturu, ona gleda nas, vidi li tko nju?
Čuju se trube, koferi što marširaju za vlasnicima po ulicama, bipkanje semafora…
Vjetar je počeo nositi duge plave vlasi i borati čela ljudi. Stavljam bebe E u maramu. Staje još jedan gospodin u odjelu i pomaže mi lijevu ruku smjestiti u baloner. Govorim mu ‘dankeschon’.
Nastupa odlično svjetlo, oko radi fokus, klik, gledam svijet iza objektiva, a fotoaparat mi i dalje u torbi. Gurati kolica u vjetar, nositi nju na prsima i fotkati. Nedostaje mi još jedna ruka. Ali fotkam. Evo: u kadru mi svijet prolazi, osjetit ću ga i negdje pohraniti. Iako je fotoapart i dalje u torbi.

( kad sa bebom od 4 mjeseca letiš doma rutom Hamburg – Beč – Zagreb, a u Beču ode avion bez tebe pa te pošalju na još jedan let preko Frankfurta. Spas nađeš u kupanju u umivaoniku u wc-u na aerodromu. I sve je oke.)